Ebu Bekir el-Bakilani i njegovo teološko-filozofsko učenjе

Sažetak

UDK: 28:14

U radu se razmatra teološko-filozofsko učenje Ebu Bekira el-Bakilanija koji je odigrao značajnu ulogu u postavljanju temelja eš‘arijske škole, obogaćujući je novim metafizičkim sadržajima. Njegov diskurs počinje definiranjem znanja čiji je cilj da dovede do unutarnje izvjesnosti. Vjerovanje je, u dubljem smislu, kognitivna činjenica i ono mora biti epistemološki utemeljeno. Drugo značajno pitanje je rasprava o odnosu Božije suštine i njenih svojstava. El-Bakilani produbljuje ovo pitanje na osnovu nužne logike razuma gdje ocrtava razliku između znanja i znanog, atributa i atribuiranog, dokaza i dokazivog ili između suštine i njenih modusa. Tome dodaje i svoj kosmološki dokaz koji polazi od promišljanja svijeta ispunjenog supstancijama i akcidencijama od njegove najviše do najniže razine. Kako su akcidencije trenutačne, onda su trenutačne i supstancije od kojih su one sačinjene. Ovisnost akcidencija o supstanciji i obratno, oslonjeno je na Božiju volju. Ako nijedna supstancija nije vječna, a svijet je sačinjen od njih, onda nužno proizilazi da i svijet kao cjelina nije vječan. El-Bakilani uvodi novinu u eš‘arijskoj tradiciji po pitanju izvedene moći (el-kudre el-hadese), da čovjek svojim izborom određuje moduse čina, a ne sami čin, ukazujući na čovjekovu slobodu i, posljedično ovome, na odgovornost za ono što čini. To je značajna modifikacija dotadašnjeg učenja o izvedenoj moći ili stjecanju (kesb).