Udruženje bosansko-hercegovačke uleme održalo je konstituirajuću skupštinu za 28. septembar 1912. godine na kojoj je izabran Glavni odbor u slijedećem sastavu: H. Mehmed Džemaludin ef. Čaušević, predsjednik; Salim ef. Muftić, podpredsjednik; Muhamed Seid ef. Serdarević, sekretar; Tajib ef. Saračević, blagajnik; Muhamed ef. Tufo, knjižničar; Sakib ef. Korkut, zamjenik sekretara; Ibrahim ef. Sarić, zamjenik blagajnika; i članovi Odbora bez funkcije Salih ef. Svrzo, Ahmed ef. Burek i Mehmed ef. Polić.

Društvenim pravilima i skupštinskim zaključcima Udruženje je sebi stavilo u zadatak, da udruži i ujedini svu ilmijju u Bosni i Hercegovini, da radi na širenju dobre i zdrave prosvjete, a naročito vjerske; na učvršćivanju islamskih vjerskih osjećaja i poticanju muslimana na vršenje vjerskih dužnosti; na suzbijanju protuislamskih ideja i običaja, na iskorjenjivanju zlih i štetnih navika, te da se muslimanskom podmlatku daje valjan odgoj. Nakon iskazane brige za opće muslimanske interese, Udruženje se obvezalo da će štititi staleške interese i ugled ilmijje, brinuti o siročadi i udovicama svojih članova, koji su siromašni i bez mirovine, a potom da će naročito nastojati za tim, da se položaj i materijalno stanje mualima, vjeroučitelja, imama i muderrisa poboljša. Iako se Udruženje bosansko-hercegovačke ilmijje ogradilo od svakog političkog i stranačkog uticaja, nije krilo da će „podupirati one misli i poduzeća, koja su korisna za ehli islam u Bosni i Hercegovini, pa poticala ona odakle bilo“.

Dan nakon što je inauguriran reisu-l-ulema Mehmed Džemaluddin Čaušević, 27. marta 1914. godine zvanično je obavljeno ujedinjenje Udruženja bosansko-hercegovačke ilmijje i  Muslimanskog muallimskog i imamskog društva za Bosnu i Hercegovinu, osnovanog 1909. godine. Inače, pred kraj prve decenije XX stoljeća, na poticaj hadži Mehmeda Džemaludina ef. Čauševića pokrenuta je ideja o okupljanju imama i mualima u društvo putem kojeg bi se borili za svoj bolji materijalni položaj i povoljniji status kao službenika Islamske vjerske zajednice. Nakon konstituirajuće skupštine 11.09.1909. Muslimanskog muallimskog i imamskog društva za Bosnu i Hercegovinu izabrani su Glavni i Nadzorni odbor. Za prvog predsjednika Glavnog odbora izabran je Murat Hulusi ef. Hajrović, a na čelo Nadzornog odbora došao je hfz. Mehmed Ali ef. Dukatar.

Glavnom odboru je data mogućnost da pokrene jedan stručni list za mualime, vjeroučitelje narodnih osnovnih škola i imame, koji bi zastupao njihove interese. Na prvoj redovnoj godišnjoj skupštini održanoj 4. VIII 1910. zaključilo, da se pokrene društveno glasilo pod imenom „Muallim“ i za urednika postavljen Muhamed Seid Serdarević. Udruženje je koristilo svaku priliku da ukaže na jadno materijalno stanje imama i mualima. Nadležnim vjerskim i državnim vlastima slalo je predstavke u kojima je tražilo poboljšanje materijalnog položaja imama i mualima, da se bez opravdanog razloga ne premještaju iz mjesta u mjesto, da se svršenici Darul-muallimina postavljaju u reformirane mektebe i da se muftijski tajnici postavljaju iz reda mualima. O ovim pitanjima mualimi su redovno raspravljali na godišnjim skupštinama Udruženja i kroz svoje glasilo. Muslimansko muallimsko i imamsko društvo za Bosnu i Hercegovinu diglo je svoj glas protiv novog talasa iseljavanja Bošnjaka u Tursku 1910. godine. Glavni odbor je apelirao na sve mualime i imame članove društva da svom snagom porade na suzbijanju pojave iseljavanja „vazi-nasihatom u džamijama, zatim lijepim govorom u kiraethanama i drugim muslimanskim društvima, te inim mjestima, gdje se muslimani sastaju i okupljaju.“

Na četvrtoj redovnoj godišnjoj skupštini Muslimanskog muallimskog i imamskog društva za Bosnu i Hercegovinu, održanoj 8. IX 1913. godine, raspravljalo se i o daljoj sudbini društva. Novoizabranom Glavnom odboru stavljeno je u zadatak da stupi u pregovore sa Organizacijom ilmijje Bosne i Hercegovine, osnovane 1912.  o fuziji ova dva društva. Nakon dogovora dotadašnji članovi Muslimanskog muallimskog i imamskog društva za Bosnu i Hercegovinu nastavili su djelovati u Organizaciji ilmijje Bosne i Hercegovine.

Nakon ujedinjenja pokrenut je novi list pod imenom „Jeni misbah“ kao organ Udruženja bosansko-hercegovačke ilmije, ali je bio kratkoga vijeka. Zbog izbijanja Prvog svjetskog rata izašlo je samo 19 brojeva ovoga lista. Kao poseban dodatak „Jeni misbahu“ u nastavcima su izlazile dvije knjižice: Hamdije Mulića „Za reformu naše nastave“ i Muhameda Tevfika Sidkija „Vjera i zdrav razum“.

Prvi svjetski rat je usporio ili potpuno zaustavio skoro sva nastojanja da se poboljša vjerski i vjersko-prosvjetni i kulturni život muslimana u Bosni i Hercegovini. Prekinuo je i rad Udruženja bosansko-hercegovačke ilmijje i izdavanje njenog glasila „Jeni misbah“. Kraj rata aktualizirao je potrebu za oživljavanjem starih i osnivanjem novih staleških udruženja, pa i bosansko-hercegovačke ilmijje.

Nakon gašenja Udruženja bosansko-hercegovačke ilmijje na ovim prostorima djelovalo je nekoliko lokalnih udruženja uleme:  Udruženje šerijatskih sudaca i vježbenika za Bosnu i Hercegovinu, Udruženje vjerskih službenika „Mirkat“ – Udruženje muslimanskih vjerskih službenika „Mirkat“ za područje sarajevskog Ulema-medžlisa – Organizacija ilmijje Kraljevine Jugoslavije „Mirkat“ sa sjedištem u Tuzli, Muslimansko imamsko i vjeroučiteljsko društvo za Tuzlansku oblast, Imamsko udruženje Sarajevske oblasti, Udruženje džematskih imama (matičara) i njihovih pomoćnika sa područja Ulema-medžlisa u Sarajevu i Mualimsko-imamsko udruženje za područje Ulema-medžlisa u Sarajevu.

  1. godine osnovana je Organizacija ilmijje Kraljevine Jugoslavije El-Hidaje. Na prijelazu između 1936. i 1937. godine (tačnije decembar 1936. i januar 1937. godine) pokrenut je časopis “El-Hidaje“ koji je bio glasilo istoimene “El Hidaje“, koja je imala sjedište u Sarajevu.

Urednici časopisa bili su Muhamed Pandža (prvih osam brojeva), potom Mehmed Handžić (koji je bio urednik od broja 9. koji je izašao augusta 1937. pa do svoje smrti 29. jula 1944. do kada je uredio desetine brojeva), te Kasim Dobrača koji preuzima uređivanje časopisa “El-Hidaje“ augusta 1944, nakon Handžićeve smrti. Kasim Dobrača ostaje na funkciji urednika do gašenja ovog lista (posljednji broj 7–8. izašao je 25. februara 1945). Napomenimo ovdje da je neko vrijeme uredničku dužnost u ovom časopisu “El-Hidaje“ obavljao i Šaban Hodžić.

Malo je pojava u povijesti Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini koje su ostale u tako dubokom sjećanju muslimana i bosanske uleme kao što je ulemansko društvo “El-Hidaje“ i časopis “El-Hidaje“. Kad je posrijedi nastanak ulemanskog društva “El-Hidaje“ recimo ukratko da je, kako se navodi u prvom broju časopisa “El-Hidaje“, inicijativu za njegovo osnivanje pokrenuo Ali ef. Aganović, početkom oktobra 1935, sazvavši veći krug sarajevske uleme “na širi sastanak”. Neposredan povod za sazivanje ovog sastanka uleme bio je problem sa školskim udžbenicima koji su, u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, protežirali srpsku historiju i pravoslavnu vjeru. Na ovom je sastanku zaključeno da ima još mnogo područja “gdje bi se ulema trebala očitovati i gdje bi se trebao čuti njen glas”. Smatralo se da će njen glas biti jači ukoliko se osnuje jedna ulemanska “vjersko kulturna organizacija” koja će o svemu važnom za vjerski život imati stav i očitovati se. Tom je prilikom formiran i “akcioni odbor” za osnivanje ove organizacije u kojem su bili: Muhamed Tufo, Muhamed Mujagić, Munib Cerić, Mustafa Mujezinović, Mustafa Varešanović, Muhamed Pandža, Ali Aganović, Muhamed Fočak, Fehim Handžić, Ragib Mulić, Ali Ljubunčić i Sulejman Bulbul.

Ovaj Akcioni odbor pripremio je Osnivačku skupštinu Organizacije ilmijje Kraljevine Jugoslavije koja je održana 8. marta 1936. godine i koja je izabrala Osnivački odbor ove organizacije (u koji su ušla brojna ulemanska imena s područja Kraljevine Jugoslavije). Za predsjednika Osnivačkog odbora izabran je Muhamed Tufo.

U međuvremenu su pripremljena osnivačka akta i propisi o radu, zatražena je dozvola za verifikaciju organizacije i, napokon, prišlo se održavanju Prve glavne godišnje skupštine Organizacije ilmijje Kraljevine Jugoslavije. Predsjednik Osnivačkog odbora Muhamed Tufo sazvao je glavnu godišnju skupštinu “El-Hidaje“ za 16. septembar 1936. godine. “Sa skupštine su upućeni pozdravni brzojavi Njegovom Veličanstvu Kralju i Nj. V. Knezu namjesniku. Čitanje ovih brzojava su skupštinari stojeći saslušali”, kaže se u prvom broju “El-Hidaje“. Glavna godišnja skupština društva “El-Hidaje“, koja je održana u Sarajevu u prostorijama dobrotvornog društva “Merhamet” 16. septembra 1936. godine, donijela je sljedećih osam programskih odluka:

l) U vjerskom i moralnom podizanju muslimana nastojati da se održava što veći broj predavanja u džamijama i drugim zgodnim mjestima u kojima bi se šire narodne mase upućivale u vjerske i moralne zasade islama. Predavanja da se održavaju sistematskim radom i da se obrađuje jedno pitanje sve dok se u tom pravcu ne postignu izvjesni rezultati i u masama se ne stvori istinsko raspoloženje da se one pokrenu protiv izvjesnih nemuslimanskih djela (npr. borba protiv alkohola, prostitucije, protiv oponašanja zapadne mode, luksuza, itd.). Ova predavanja po mogućnosti štampati u zasebnim knjižicama.
2) U privrednom podizanju muslimana iznalaziti načine kako bi se naša privreda mogla što jače da podigne i da se među muslimanima probudi osjećaj međusobne privredne saradnje. Naročito nastojati zgodnim sredstvima da se naši potrošači što uže vežu uz naše privrednike, što je i opća narodna potreba. Da bi se u ovom slučaju došlo do uspješnih rezultata, treba doći u saradnju sa privrednim muslimanskim krugovima i izabrati naročitu privrednu sekciju u okviru Glavnog odbora sastavljenu od članova Glavnog odbora i privrednika. U ovom dijelu rada posvetiti najveću pažnju našoj muslimanskoj radnici i mogućnostima podizanja naših industrijskih poduzeća da bi se te radnice mogle uz povoljnije moralne i materijalne uslove zaposliti.
3) Iznalaziti načina da se materijalna sredstva Islamske vjerske zajednice povećaju i da se postojeća vakufska dobra što racionalnije iskoriste kako bi se na takav način osigurala materijalna sredstva za pristojno plaćanje murtezike (osoblje koje je uzdržavano ili dobijalo plaće iz vakufa) i podizanja potrebnih vjerskih ustanova. U tom pravcu izraditi naročita uputstva.
4) Voditi propagandu da se sva ilmijja začlani u “El-Hidaje” i pristupi ovom velikom vjerskom pokretu, a uz to da se, radi očuvanja i unapređivanja svojih materijalnih interesa, začlani u svoje strukovne organizacije. Radeći u ovom pravcu podizati autoritet ilmijjanskog staleža kao duhovnog vođe muslimana.
5) Osnivati omladinske vjerske sekcije u okviru sreskih odbora i povjereništava i među omladinom izgraditi pionire vjersko kulturnog pokreta, koji vodi društvo “El-Hidaje”.
6) U općem radu oko kulturnog i prosvjetnog podizanja osigurati što tješnju saradnju svjetovne inteligencije.
7) Budući da se ovo udruženje oslanja na rad onih redova ilmijje koji izravno djeluju među narodom, a to su autonomni vjerski službenici (imami, muallimi i muderrisi) potrebno je dati sva moralna i materijalna sredstva toj ilmijji. Stavlja se u zadatak Glavnom odboru da se obrati pažnja nadležnim vjerskim vlastima na teško stanje ove ilmijje, pa da što prije pristupi regulisanju njihovog položaja. Po ovome hitno postupiti.
8) Da pokrene organ društva (časopis) koji će biti uređivan u propagandističkom i vjersko moralnom pravcu i širiti ideje društva, a ujedno biti i glasnik strukovnih organizacija ilmijje.

Ovih osam tačaka, dakle, predstavljaju program rada Organizacije ilmijje Kraljevine Jugoslavije. Sintagma iz programa “nadležne vjerske vlasti” odnosi se na reisu-l-ulemu i Ulema-medžlis Islamske zajednice. Što se pak tiče samog časopisa “El-Hidaje“, on se spominje u osmoj tački i ovaj časopis, zasigurno, dijeli mnogo toga od sudbine same organizacije “El-Hidaje“ i njenog glavnog ideologa Mehmeda Handžića, koji je bio idejni pokretač svih velikih akcija ove organizacije.

Udruženje je djelovalo do 1945. godine, a nakon toga Bosna i Hercegovina ulazi u socijalistički period. “El-Hidaje” kao ulemansko udruženje uskoro je bilo zabranjeno, a njegovi mnogi istaknuti članovi pohapšeni i osuđeni na dugogodišnju robiju (Kasim Dobrača, Ibrahim Trebinjac, Mahmud Traljić, i drugi).

Prva etapa ovog socijalističkog perioda označena je od mnogih historičara kao izrazito totalitarna i rigidna, komunističke vlasti u Bosni i Hercegovini i u Jugoslaviji poduzimale su “zakonske mjere“ protiv vjerskih zajednica, njihovog osoblja i imovine.

5. septembra 1950. godine održana je osnivačka skupština Udruženja ilmijje u Sarajevu. Na ovoj osnivačkoj skupštini donesena su i “Pravila Udruženja ilmije u NR Bosni i Hercegovini“, a posebno se u njima izdvaja “cilj Udruženja“ o kojem se kaže sljedeće:

a) Preduzimati akcije za materijalno obezbjeđenje vjerskih službenika, kao i za njihovo obezbjeđenje u slučaju bolesti ili iznemoglosti,

b) pomagati rad svojih članova u vršenju njihovih redovnih dužnosti na obučavanju Islama i njegovih zasada te na podizanju vjersko-moralnog života pripadnika Islamske vjerske zajednice,

c) suzbijati sujevjerja i zablude svih vrsta kao i zloupotrebe vjere u protunarodnom djelovanju“.

Na kraju ove osnivačke skupštine, za predsjednika Udruženja ilmije izabran je Zufer ef. Bešlić, a za sekretara Udruženja Sulejman ef. Kemura.

Udruženje ilmijje je u prvih deceniju ili dvije djelovalo unutar totalnog diktata komunističkog režima, ali je jednako tako tačno, i istina, da je Udruženje ilmije unijelu neku vrstu nade, otopljavanja i minimalnog dijaloga sa komunistima, te dovelo do makar malog broja iskoraka ulemanskog i imamskog staleža, i Islamske zajednice u cijelosti, prema postojećem režimu i komunističkim vlastima.

Podsjećamo, od septembra 1970, kad je “Preporod“ pokrenut, pa do samog kraja 1979. godine (kao “Glasilo Udruženja ilmijje u Bosni i Hercegovini“, kako najčešće i stoji u zaglavlju ovih novina u ovom periodu) ovaj list kontinuirano prati aktivnosti Udruženja ilmijje u BiH i Jugoslaviji. K tome, “Preporod“ je najautentičnije vrelo iz kojeg se može valjano rekonstruirati učinak, djelo i djelovanje Udruženja ilmijje u periodu koji pokriva izlaženje ovog lista.

Prema “Preporodu“, Udruženje ilmijje je radilo i imalo mnoge vrste ne samo svojih staleških aktivnosti: ostvarivalo je svoju saradnju sa drugim sličnim vjerskim udruženjima, pravoslavnim i katoličkim, u Bosni i Hercegovini i socijalističkoj Jugoslaviji, organiziralo seminare za svoje članove, organiziralo veoma uspješne ekskurzije u zemlji i inostranstvu, imalo izdavačku djelatnost, itd.

Osim toga, zapažena je i saradnja Udruženja ilmijje sa samom Islamskom zajednicom (“Preporod“ je u toku svoje ilmijjanske faze donio nekoliko intervjua sa reisu-l-ulemom Naim-ef. Hadžiabdićem, kao i sa predsjednicima Vrhovnog i republičkih sabora Islamske zajednice u SFR Jugoslaviji).

Udruženje ilmijje se tokom pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina XX stoljeća u svojim aktivnostima kontinuirano bavilo položajem vjere u “socijalističkom društvu“.

Kako se iz mnogih godišta “Preporoda“ vidi, Udruženje ilmijje je i nakon 1970. godine djelovalo dijaloški, informativno, edukativno, ali je u više navrata i kritički reagiralo. Godine 1979, u decembru, list “Preporod“ dobiva novog izdavača – Starješinstvo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji. Udruženje ilmijje u Bosni i Herecegovini je u periodu 1980–1990. godine dijelilo teške prilike i osjetilo krizna vremena bosanskohercegovačkog društva i Islamske zajednice općenito. Dr. Ahmed Smajlović (1938–1988) bio je glavni i odgovorni urednik “Preporoda“ neposredno nakon “izmještanja“ ovog lista izvan nadležnosti Udruženja ilmijje. Sa iznenadnom smrću prof. dr. Ahmeda Smajlovića (1988) dolazi do tzv. “Pokreta imama”. Taj je pokret – ukoliko mu djelovanje procjenjujemo sa stanovišta njegovih proklamacija – bio ponajviše usmjeren protiv establišmenta Islamske zajednice i tadašnjeg reisu-l-uleme hfz. Huseina ef. Mujića (tokom sedamdesetih godina XX stoljeća bio prvi čovjek Udruženja ilmijje u BiH). Promjene koje je tzv. “Pokret imama” izazvao unutar Islamske zajednice, osjetile su se i u promjenama čelništva Udruženja ilmijje.

Od 1990. godine na funkciju predsjednika Udruženja ilmijje u BiH izabran je hfz. Halil ef. Mehtić, koji je bio predsjednik Udruženja ilmijje gotovo osam godina, sve do 1997. godine, kad je od strane Rijaseta (i reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića) smijenjen kako sa tog položaja, tako i sa položaja muftije zeničkog.

Udruženje ilmijje nakon te godine, po slovu Ustava Islamske zajednice, djeluje kao sastavni dio Islamske zajednice. Podsjećamo na član 72. Ustava islamske zajednice (koji je usvojen krajem 1997) u kojem se kaže: “U okvirima islamske zajednice mogu se osnivati udruženja. Rad udruženja uređuje se Statutom. Statut donosi skupština udruženja, a potvrđuje ga Sabor Islamske zajednice.“

Na sjednici Rijaseta održanoj 25. novembra 1997. godine, Rijaset je prihvatio “preporuku Vjerskoprosvjetne službe da se osiguraju uvjeti reorganiziranja Ilmijje unutar Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, a u skladu sa odredbom člana 72. Ustava Islamske zajednice. Od 1998. godine Udruženje ilmijje postalo je integralni dio strukture Islamske zajednice, to jest Udruženje ilmijje djeluje u okviru Rijaseta Islamske zajednice. Sam Ustav Islamske zajednice predviđa mogućnost djelovanja ovakvih udruženja kao svojih integralnih dijelova (usp. Član 72).

Dolaskom Muharema ef. Hasanbegovića (17. juna 1998. godine) za predsjednika Glavnog odbora Udruženja ilmijje (dužnost koju je obavljao trinaest godina) dinamizirao se rad Udruženja, obavljena je nužna poratna konsolidacija stanja, provedene su veoma važne i prijeko potrebne aktivnosti na saniranju teških posljedica rata i agresije u redovima imamskog kadra diljem Bosne i Hercegovine.

U ovom poratnom periodu hitno je trebalo uraditi mnoge poslove: od samog ustanovljavanja spiska poginulih i ubijenih imama i drugih članova Udruženja ilmijje, pa do pružanja duševne, duhovne i materijalne pomoći preživjelim članovima njihovih porodica. Muharem ef. Hasanbegović je kroz Udruženje ilmijje inicirao i postavljanje Spomen-ploče poginulim imamima (šehidima) u dvorištu Gazi Husrev-begove medrese. U vezi s tim, uvedena je i redovna manifestacija obilježavanja Dana Udruženja (28. septembar). Udruženje ilmijje je u ovom periodu stavilo snažan akcenat na “socijalne aktivnosti”, kako se u dokumentima ovog udruženja naziva pružanje pomoći svojim članovima i njihovim porodicama. Udruženje ilmijje već 17 godina redovno održava svoje sportske susrete, ali je posebna pažnja Udruženja usmjerena na njegove temeljne aktivnosti, uzdizanje edukacijskog nivoa svoga članstva (imama, mualima i hatiba). Kao najvažniji edukacijski oblici koje je pokrenulo Udruženje ilmijje u periodu od 1998. naovamo izdvajaju se: seminari, naučni kolokviji, tribine I izdavačka djelatnost. U ovom periodu Udruženje ilmijje je organiziralo i nekoliko naučnih kolokvija. Tako je vrijedno spomenuti kolokvij “Kakve nam hutbe trebaju” (održan 2000. godine u Sarajevu u organizaciji časopisa “Novi muallim”), zatim je 2001. godine u organizaciji istog časopisa održan dvodnevni okrugli sto o temi “Obrazovni sistem u Islamskoj zajednici”, a 2008. godine u saradnji sa Ustavnim sudom Islamske zajednice održan je naučni seminar “Organizacija islamskih zajednica u regionu – normativni aspekt” (seminar je upriličen za imame i predsjednike okružnih odbora Udruženja ilmijje). Također, Udruženje ilmijje je sa Fakultetom islamskih nauka do sada organiziralo nekoliko naučnih kolokvija, izdvajamo onaj koji je 2008. godine organiziran pod nazivom “Ekološka dimenzija imamskog poziva u bosanskohercegovačkim društvenim uvjetima i evropskom kontekstu”. Kako smo kazali naprijed, Muharem Hasanbegović je sa svojim saradnicima iz Udruženja ilmijje pokrenuo i dva važna i specifična projekta “Ummet danas” i “Bosna danas”, u okviru tih projekata organizirana su, u velikom broju navrata, gostovanja istaknutih predavača. Osim seminara za imame i tribina te naučnih kolokvija koje će zasigurno ostati vrijedna svježa tekovina djelovanja Udruženja ilmijje, treća oblast njegova djelovanja vidi se u kvalitetnom izdavaštvu.

19. aprila 2011. godine Mensur ef. Pašalić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Fojnica, izabran je za novog predsjednika Udruženja ilmije. Za predsjednika Skupštine Udruženja ilmijje izabran je Vehid ef. Arnaut, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Bugojno, a za potpredsjednike Skupštine su izabrani Muvedet ef. Vuković i hafiz Safet ef. Husejinović. Na sjednici su izabrani članovi Nadzornog odbora, Suda časti i Glavnog odbora Udruženja ilmijje. 19. maja 2015. godine Mensur ef. Pašalić ponovo je izabran za predsjednika Udruženja.

Izvor:  100 godina Udruženja ilmijje – monografija