David Shariatmadari utorak, 28.februar 2017.
Akademik Tariq Ramadan vjeruje da Islam i Zapad nikako ne bi trebali biti u raskolu, ali mu je ipak zabranjen pristup Sjedinjenim Državama, a u časopisu The Sun bio je izložen najžešćim kritikama i optužbama. IDIL ga smatra svojim neprijateljem – zašto se uz njegovo ime još uvijek povlači kontraverza?
Tariq Ramadan zna baš sve o zabranama putovanja. Nikad mu nije ni bila namjera da se skrasi ovdje, u Londonu. Tu se našao 2004. godine, na putu za SAD, odazivajući se na poziv Notre Dame Univerziteta u Indijani na mjesto profesora Islamskih studija, kada mu je, devet dana prije leta, nakon što je unajmio stan i djecu upisao u školu tamo, iznenada – viza opozvana.
Razlozi za opoziv vize su sprva bili nejasni. Kasnije je saznao da je takva odluka donešena na osnovu činjenice da je kao pomoć uplatio donaciju društvu koje je Bushova administracija stavila na listu organizacija koje prikupljaju sredstva za podršku Hamasu. Kako je uopšte mogao, tvrdi Ramadan, znati za vezu organizacije sa Hamasom, kada je uplatio donaciju prije nego što je organizacija stavljena na crnu listu – drugim riječima prije nego što je i sama američka vlada to znala? On vjeruje da je stvarni razlog za zabranu ulaska ustvari njegovo suprotstavljanje vojnom djelovanju u Iraku.
Hillary Clinton je 2010. godine, kao državni sekretar, poništila opoziv za izdavanje vize Ramadanu, ali je on tada već prihvatio ponudu da predaje na St Antony College Univerziteta u Oxfordu. Ramadan ne žali. “Veoma sam sretan zbog činjenice da su me spriječili u odlasku. „Ovdje mi je mnogo bolje,” kaže on na engleskom jeziku sa blagim prizvukom stranog naglaska (odrastao je u Ženevi, govoreći francuski i arapski jezik). Nastanio se u sjevero-zapadnom predgrađu Londona i gotovo svakodnevno vozari do Oxforda. „Mislim da Sjedinjenim Državama trenutno dominira politička atmosfera ograničene slobode govora. Ljudi se boje ” kaže on.
Vjerovatno je u pravu jer Trampova administracija sigurno neće prostrijeti crveni tepih dobrodošlice. Oni ne samo da planiraju novi izvršni sustav koji će spriječiti ulazak milionima muslimana, već razmišljaju i o tome da Muslimansko Bratstvo proglase terorističkom organizacijom. A to bi predstavljalo problem za Ramadana, jer je osnivač ovog pokreta njegov djed, Hassan al-Banna.
Ovo srodstvo je bilo povodom mnogih insinuacija u proteklom vremenu. Neki njegovi kritičari su tvrdili da je sam Ramadan čelo ovog pokreta danas: mehka glasa, oštra jezika. Njegovi pozivi na mir i dijalog, preme ovim navodima, su samo maska iza koje se krije plan islamizacije Evrope. Ja lično ne mogu naći niti jedan razlog da mu ne vjerujem kada kaže da nije član ovog pokreta. U Ramadanovom govoru kao i u njegovim pisanim djelima on otvoreno ističe svoj stav – ostati vjeran islamskim načelima, ali odlučno učestvovati u Zapadnom društvu – čini mi se da je svaka sumnja neosnovana.
„Ja sam unuk Hasana al-Banaa i to je činjenica,” kaže on. “često sam kritikovao organizaciju. U posljednjoj knjizi u kojoj sam pisao o Arapskom proljeću, pa čak i poslije 2011, iznio sam žestoke kritike. Ali, kritički se odnositi je jedno, a svoditi organizaciju na nešto što se naziva nasilnim ekstremizmom, i priznati i prihvatiti retoriku al-Sisija (egipatski predsjednik) ili njegovog prethodnika Mubaraka, je nešto drugo i neće pomoći ni jednoj državi. Jer te ljude treba izazvati demokratijom i argumentima, ne torturom i represijom. ”
Ramadan vjeruje da bi označavanje ova organizacije kao terorističke postavilo veoma loš primjer. „Sada, kada čujem …koga su sve diktatori stavili na listu terorista…vidim da nas očekuje veoma, veoma loša sudbina na Srednjem Istoku.“
Da li je ovo najtmurniji momenat za muslimane širom svijeta još od 11. septembra? Ne samo da imamo Donalda Trumpa, već i u Francuskoj, gdje Ramadan ima svoj ured i gdje provodi dosta vremena, više od jednog na četiri glasača je podržalo Marine Le Pen. Koliko je on zabrinut zbog svega toga?
„Znate, posljedni izbori…na kojima je Hollande pobjedio, rekao sam da je faktički gledano on pobjedio, ali politički gledano pobjeda je pripala radikalno desnoj stranci Nacionalnog Fronta (Front National). Jer njihova se retorika mogla čuti posvuda. Oni vode u toj igri. Ako Le Pen bude izabrana,” objašnjava on, “bit će još gore, ali već sada je dovoljno loše. Naravno, moramo biti protiv njene stranke, ali trenutno veći problem predstavlja usvajanje njene retorike od strane socijalističke stranke kao i članova republikanske stranke.
Ramadan je ipak optimističan, jer, kako kaže državna politika je uvijek manje značajna od onoga što se događa u zajednicama. Tu su, kako on piše muslimani “ dorasli zadatku” i mogu se nositi sa izazovima koje postavlja data klima straha tako što će prvo dobro sagledati sebe da bi onda uzeli učešće u izgradnji društva koje će, kao cjelina, biti pravednije.
Je li to “muslimanska reformacija” za koju svi, od Billa Mahera do takvih kao što je, sada bivši državni savjetnik, Michael Flynn, vjeruju da je neophodna? “Ne bismo trebali izvoziti terminologiju. Islamu nije potrebna reformacija, ali je muslimanima potrebna reformacija vlastitog načina razmišljanja, tj. obnova razumijevanja islama, što nije isto kao proces reformacije kršćanstva, jer mi nemamo Crkvu.”
Ramadanova najnovija knjiga naslovljena: Islam: Šta je bitno? je pokušaj da se utvrdi način na koji je ova promjena načina razmišljanja moguća. Pisana je kao uvod u religiju, ali oni koji očekuju ‘korak po korak’ uputstvo za reformu će biti razočarani. Djelo je pisano tipično Ramadanovim profinjenim stilom (njegovi govori su pak, puno energičniji i sažetiji) i prodire duboko u srž pitanja:šta znači biti musliman u dobu globalizacije. U dodatku pod naslovom : ‘Deset stvari za koje ste mislili da su vam poznate’, donosi sažetu rekapitulaciju osnovnih misli vezanih za ključna pitanja, uključujući pitanja šerijata, džihada te o načinu oblačenja. Ramadan objašnjava da šeriat prevashodno predstavlja etičke upute, da to nije samo i jednostavno pravni kodeks. Fizička i smrtna kazna su samo rezultat “brutalne i doslovne“ primjene ovih uputa i treba da budu suspendirane. Njegov stav glede homoseksualizma bi mogli ovako sažeti -voli grešnika, preziri grijeh- što je opet konzervativan stav, obzirom na najnoviji razvoj dešavanja na ovu temu na Zapadu, ali teško se može reći da odudara od stvarne slike života ovdje kod nas ako imamo na umu proteste miliona tradicionalnih kršćana. Islam nalaže pristojno oblačenje kao obavezu kako muškarcima tako i ženama, mada se ne može označiti kao ključna obaveza.
Ramadan želi da muslimani, naročito Zapadni muslimani, sebe razumijevaju apsolutno kao dio modernog društva, društva u kojem treba da djeluju tako da ga usmjeravaju u pravcu poštivanja ljudskih prava i jednakih mogućnosti za sve članove tog društva. Jasno je da je frustriran činjenicom da nemuslimani sve češće svode islam na pitanja hidžaba i homoseksualnosti (on ističe činjenicu da je ova puritanska uloga islama u slobodnjačkom društvu Zapada, relativno nova pojava. Jer, dugo nakon doba prosvjetiteljstva, muslimanske kulture su predstavljale prijetnju upravo zbog elemenata libertinizma i senzualnosti).
Kada savjetuje zapadne muslimane, Ramadan jasno iznosi da je i islam sada Zapadna religija, navodeći sljedeći kriterij koji označava pripadnost nekom društvu: “poznavanje jezika i poštivanje zakona tog društva te odanost državi i priznavanje slobode svim građanima. ” iako je van konteksta navedimo i to da bi mnoge desničarske stranke u Evropi rado uključile ove fraze u svoj izborni manifest, a i mnoge stranke ljevice bi to željele, ali se ne usuđuju.
I pored toga Ramadan uživa ugled i među običnim muslimanima: često ga pozivaju da javno govori, naročito mladi, i to ne samo oni muslimani koji se smatraju liberalnima. Kako mu to uspijeva?
On jasno očituje da nije ničija marioneta. Jasno i pred moćnicima iznosi istinu, bilo da je riječ o korumpiranom konzervativnom Srednjem Istoku ili svađalački raspoloženom Zapadu. Osim Sjedinjenih Država i u jednom momentu i Francuske, ulazak u zemlju su mu zabranili i Saudijska Arabija, Egipat i nekoliko drugih država sa većinskom muslimanskom populacijom. Kako kaže, nedavno je na video snimku dvaju islamskih država proglašen “za veću opasnost za islam od nemuslimana“. Britanske vlasti su ovu prijetnju smatrale dovoljno ozbiljnom što ih je navelo da mu ponude zaštitu, ali je on to odbio, smatrajući da bi to izazvalo veći nemir.
Pa zašto je onda on i dalje izložen napadima u kojima ga se smatra prijetnjom liberalnim vrijednostima pa čak i prijetnjom našoj sigurnosti? Javni mediji obiluju tekstovima koji o njemu iznose negativne stavove. Ekstreman primjer takvog pisanja je objavljen u tekstu sa naslovne strane u časopisu The Sun, izdanje od 12. jula 2005.godine, nakon manje od nedjelju dana od napada u Londonu u kom su poginule 52 osobe. Ovaj ga je tekst označio kao militanta, koji je došao da propovijeda (napomenimo da on nije propovjednik). Jedan od političara ga u tom broju časopisa naziva ekstremistom koji “podržava bombaše samoubice”. Dalje ga opisuju kao “slatkorječivog profesora koji svojim blagim tonom prezentira prihvatljivo, ‘razumno’ lice terora kako bi zaveo lakovjernu muslimansku omladinu.” A na sve to je dodat žestok tekst kolumne Richarda Littlejohna.
Ovi tekstovi časopisa The Sun kao da su iz neke druge stvarnosti, a sama atmosfera nakon napada nije nikakav izgovor za ovo. Ramadan je jako tužan na spomen svega toga- i ne krivim ga- ali sve ovo je dio lanca reakcija koje se vežu za njegovo ime i čini mi se važnim da ih spomenem.
Godine 2003. u TV- debati sa Nicolasom Sarkozy-em , tadašnjim ministrom unutrašnjih poslova vlade Francuske, Ramadanov poziv na moratorij (odlaganje) fizičke i smrtne kazne koji je uputio diljem muslimanskoga svijeta, je namjerno izokrenut te je prikazano kao da on, ustvari, podržava kaznu kamenovanja žena. Gradsko vijeće Rotterdama, gdje je Ramadan bio uposlen kao savjetnik, su istraživali 54 trake snimka govora prevedene sa arapskog jezika, nakon optužbi za homofobiju i mizoginiju. Nakon toga su izjavili da su optužbe neutemeljene, ali su ga kasnije svejedno otpustili jer je vodio emisiju na iranskoj državnoj televiziji Press TV. Francuska novinarka, Carline Fourest u knjizi Frère Tariq – Brat Tarik o njemu iznosi čitav niz optužbi uključujući nepokolebljivu odanost Muslimanskom Bratstvu, te da govori jedno muslimanskom auditoriju a drugo u nemuslimanskom a sa ciljem da zavede nemuslimane. Prošle godine je gradonačelnik Bordeaux-a (Bordo, Francuska), Alain Juppé izjavio da Ramadan nije dobrodošao u grad, a kao razlog je naveo Ramadanov dvosmislen stav o temama kao što su sekularizam i jednakost polova.
Teško je otrgnuti se zaključku da ovakva kontroverza mora da bude sudbina svakog muslimanskog intelektualca koji se usudi uhvatiti u koštac sa svijetom ovakvim kakav danas jeste, a ne kakvim bismo mi željeli da svijet bude. Ali Ramadan, svakako, uzvraća istom mjerom. Tužio je Sjedinjene Države za opozivanje vize kao i Rotterdam. U časopisu The Sun dao je intervju da ispravi krive navode koje su tamo iznosili protiv njega, a jednog novinara je i tužio.
Ipak, ovo instinktivno uzvraćanje udarca ne pomaže uvijek. Uprkos njegovim jasnim i opetovanim izjavama da nema antisemitski stav te da je antisemitizam u suprotnosti sa islamskim učenjem, njegovo se ime i dalje veže za ovaj navod. A šta je razlog tome? Članak koji je napisao 2003.godine u kom optužuje neke Jevreje, javne ličnosti , (ali također i druge koji nisu Jevreji kaže on sada, priznavajući da to u članku i nije jasno iznio) zbog ‘komunitarizma’, a to iz razloga što su propustili da osude Izrael zbog povrede ljudskih prava.
U tom članku on piše da, ako se očekuje od muslimanskih intelektualaca da osude Saudijski režim i terorizam i nasilje u Pakistanu, onda bi se i jevrejski intelektualci trebali osjećati pozvanim da osude nedjela Izraela. On kaže da ne žali što je to pisao, čak i nakon sve muke koje mu je to donijelo (Sarkozy nije propustio da i to navede u sučeljavanju u televizijskoj emisiji). Kada sam rekao da nije pravedno očekivati da neko snosi odgovornost za politiku vlade koju on sam nije birao, on kaže: “Ne slažem se. mislim da tu postoji moralna odgovornost. Ja zaista mislim da kada, kao musliman, vidim da neko nešto čini u moje ime, kao na primjer u Saudijskoj Arabiji – ja moram da progovorim. Nisam odgovoran, ali moram reagovati. I mislim da… I neki Jevreji u Francuskoj reaguju i jasno kažu: ‘Ne u moje ime!’ Mislim da je to moralna dužnost.”
Ramadanovi pokušaji da pronađe mjesto pravovjernom islamu u sekularnom zapadu su rezultirali ‘konstantnim podvajanjima’ kako navodi jedan kritičar. On na to brzo odgovara: “To je u vašoj glavi, to nije moja stvarnost”. Ali pitam se da li je, kao za mnoge obične muslimane, generacijski jaz mjesto najočiglednijeg rascjepa. On je otac četvoro djece starosne dobi između 15 i 30 godina, dvije djevojčice i dva dječaka. Pitao sam da li oni ozbiljno shvataju svoju vjeru, kao on? “Koliko je meni poznato, da.” odgovara kroz smijeh. “Da, mislim da praktikuju svoju vjeru kao muslimani.” Da li bi mu oni rekli ako je drugačije? “Ne, nisam siguran da bi mi rekli sve o tome. A ne mislim ni da moraju. Ipak je to njihov život.”
„Da, bilo je i problema i tenzija. Ono što su meni iznosili o tome su teškoće da budu dosljedni, ali detalje na koji način su se te teškoće ispoljavale mi nisu povjeravali.” kaže, opet se osmjehujući.
Ono što me je dojmilo kod Ramadana je njegova dosljednost. On jasno iznosi svoje stavove, koji se zaista rijetko mijenjaju i često ih ponavlja. Možda je upravo to ono što izaziva bijes kod mnogih kako u zemljama sa muslimanskom većinom tako u Evropi kao i u SAD-u. „Postoji jedna vrsta muslimana,” kaže on, “koje mi slušamo samo kada govore ono što mi želimo da oni govore. Ja nisam od tih. Ja neću ponavljati ono što biste vi možda željeli čuti. Ja Kur’an i njegov tekst shvatam ozbiljno. Ja želim biti odan svojoj tradiciji i suočiti se sa s izazovima svoga vremena. A to jeste teško.”
Prijevod Amra Kaljanac
