U teoriji međunarodnih odnosa postoje različite orijentacije, među kojima su idealizam i realizam. One se smatraju klasičnim pristupima u međunarodnim odnosima.
Idealizam smatra da države treba da slijede moralne ciljeve i da djeluju etički u međunarodnim odnosima. Idealistički pristup uči da stare i neefikasne oblika ponašanja, kao što je upotreba sile, treba napustiti u korist novih načina i metoda određenih znanjem, razumom, samilošću i samo-ograničenjem.
Realizam, nasuprot, smatra da države treba da povećaju svoju moć u odnosu na druge države. Realizam se bazira na sljedećim postulatima: svijet je teško i opasno mjesto i poštuje jedino snagu; prvenstveni interes država je samo-očuvanje; u svijetu nema autoriteta koji bi provodio opšta pravila i kažnjavao prekršitelje; moralno ponašanje je veoma riskantno pošto može potkopati sposobnost države da se brani; međunarodni sistem vodi države prema sukobima itd. Ove dva glavna pristupa imaju različite varijante i predstavnike. Među njima nalazimo imena grčkog historičara Tukidida, Machiavellija, Thomas Hobsa, David Huma, J.J. Rousseau, te Carla Von Clausewitza. Dvadeseti vijek dao je klasične realiste gdje spadaju E.H.Carr, Hans Morgenthau, Nicholas J. Spykman, Reinhold Niebuhr i Henry Kissinger.
Poznavanje različitih teorija međunarodnih odnosa može doprinijeti savladavanju naivnosti koja se redovno može naći kod pripadnika naroda koji su se našli na udaru jačih sila i koje su svu svoju strategiju bazirali na idealističkom razumijevanju međunarodnih odnosa i vjeri u međunarodne intervencije. Naime, takav idealizam nema osnove ako na ključne aktere utiču realisti.
Kakav stav imaju prema ovim teorijama savremeni muslimanski učenjaci? O tome postoje već studije, kao što su one koje je objavio Sami E. Baroudi sa Libanskog američkog univerziteta u Bejrutu (The Islamic Realism of Sheikh Yusuf Qaradawi (1926-) i Sayyid Muhammad Hussein Fadlallah (1935-2010), British Journal of Middle Eastern Studies, 2016, no.1, str. 94-114). Ovaj autor je već istraživao razumijevanje međunarodnih odnosa u djelima šejha Qaradawija („Sheikh Yusuf Qaradawi on International Relations: The Discourse of A Leading Islamist Scholar (1926-), Middle Eastern Studies, 50 (1), 2014, str. 2-26.) U ovom osvrtu ćemo se fokusirati na stavove šejha Qaradawija.
Ti stavovi su izvedeni iz islamskog pogleda na svijet i potkrijepljeni citatima iz dva glavna izvora islamskog učenja. Oni nisu izvedeni iz zapadne nauke međunarodnih odnosa i imaju tendenciju primjene kroz različita mjesta i vremena. U razumijevanju međunarodnih odnosa šejha Qaradawija uočavaju se postavke koje su paralelne postulatima teorije realizma. To su: (1) međunarodni sistem je anarhičan; (2) u međunarodnim odnosima ključna je sila; (3) karakter ljudske prirode je da zahtijeva konstantno savladavanje želje za dominacijom (animus dominandi) i jačanje autoriteta države.
Ljudska priroda se može usmjeriti u ispravnom pravcu. Qaradawi navodi primjer Mongola, koji su srušili abasijski hilafet 1258., ali su, nakon primanja islama, usmjerili svoju energiju i želju za dominacijom da uspostave prijateljsko okruženje za širenje ove vjere u Indiji i drugim krajevima. Za razliku od zapadnih realista, muslimanski učenjaci kao što je Qaradawi, navode da vlade i pojedinci moraju djelovati moralno slijedeći naloge vjere i razuma.
Država, s druge strane, treba da se bori za samo-očuvanje. To se postiže: izgradnjom ekonomije, racionalizacijom potrošnje, uspostavljanjem dobre vlade i socijalne pravde, razvojem sigurnosnog sistema, podizanjem kulturne i intelektualne svijesti ljudi, te održavanjem visokog morala stanovništva. Država je važna zato što je centralna vrijednost međunarodnih odnosa moć. Centralno mjesto moći proizilazi iz okolnosti što u međunarodnim odnosima nema nad-državnog autoriteta za razliku od unutrašnjeg poretka gdje je moć koncentrisana u rukama vlasti.
Qaradawi zastupa mišljenje da muslimani daju prednost miru nad ratom ali su često prisiljeni od neprijateljskog okruženja da se bore i zato moraju da se pripreme (Kur'an, 2:216). Borbu tada prouzrokuje anarhični međunarodni poredak a ne sam islam.
Prema Qaradawiju ključni zakon koji vlada međunarodnim odnosima je zakon međusobnog ograničavanja (sunnat al-tadafu’). Ovaj zakon šejh Qaradawi izvodi iz kur'anskog teksta: “ A da Allah ljude, jedne s drugim ne savlađuje, Zemlja bi uzneredila se! Ali Allah je blagodaran za sve svjetove“ (2:251) i „ da Allah ne suzbija ljude jedne drugima, porušeni bi do temelja bili manastiri, i crkve, i sinagoge, i džamije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime!“ (22:40) Ovaj zakon ima univerzalno važenje i sličan je konceptu ravnoteže moći (balance of power) realističke škole.
Qaradawi je kritičan prema postojećem sistemu međunarodnih odnosa, koji je anarhičan, ali ne želi da se on promijeni u hijerarhijski. On ima ograničeno povjerenje u međunarodne institucije te smatra da muslimanske države treba da se okrenu unutrašnjem balansu (odsustvo tiranije) i vanjskom balansu (savezi sa ostalim državama) da bi suzbili velike sile. Ako propuste da ovo urade dolaze u situaciju da budu plijen država koje se vode željom za dominacijom njihovih vladara.
Ovakvo shvatanje realizma nije pacifističko ali nije ni ekstremno ni militantno. Ono ima velike sličnosti sa realizmom, koji i u zapadnoj verziji ima i svoju kršćansku interpretaciju. Ovaj pristup odražava realnost svijeta u kome se živi a jedna od glavnih karakteristika islama, prema šejhu Qaradawiju, je realnost (al-waqi'iyya). Ono, takođe, pokazuje kako je moguće da muslimanski učenjaci, koji nisu proučavali savremenu zapadnu političku misao, na osnovu isključivog referiranja na islamski okvir, dođu do stavova i zaključaka koji su uporedivi sa učenjima glavne škole u savremenim međunarodnim odnosima.
