Jusuf ef. Mehuljić, imam u džematu Murati kod Srebrenika, na imanju naslijeđenom od rahmetli oca godišnje proizvede oko 30.000 raznih sorti voća. U vlastitim voćnjacima ubere po dvadesetak tona šljive, jabuke i kruške. Na ovim poslovima angažirani su i njegova supruga Hasija, sin Ishak, snaha Azra, sestra Izeta, a po potrebi se angažira i dodatna radna snaga.
Devetnaesti je decembar 2020. godine. Magla se spustila i na Srebrenik, grad na čijim se obodima spajaju ravna Posavina i bregovita Bosna. Prije nešto više od godinu dana Srebrenik je i zvanično dobio status grada. Uprkos pandemiji, grad je ispunjen ljudima, a većina ih nosi masku. Na gradskom trgu susrećem Tahira Tahu Mustafića, profesora i agronoma u penziji, koji je po diplomiranju na poljoprivrednom fakultetu, kao mladi inžinjer, iz rodnog Konjica došao u ovaj grad. I bi mu suđeno da se u njemu oženi, stekne porodicu i zaradi penziju.
Tahir me kao pravi domaćin nagovara da svratimo u jednu od srebreničkih aščinica da se “osolimo”, kako se u narodu govori kad hoćete nekoga pozvati na jelo. U ovom dijelu naše domovine pravilo je da se musafir prvo treba nahraniti, a kad s Tahirom prolazite kroz Srebrenik, nema kraja selamima i pitanjima za zdravlje. Njegova duhovitost plijeni ljude. I dok sjedamo za stol, dolazi gazda restorana i pita ga gdje može nabaviti sadnice smokve. U prvi mah malo mi se učinila nespojivom kombinacija Srebrenika i uzgoj smokve. Tahir me brzo razuvjerava. Nakon što smo čalabrcnuli, krenuli smo u Murate, selo pored Sladne, ili u samoj Sladni, kako neki vole reći, do Jusufa efendije Mehuljića, uzornog imama, voćara i poljoprivrednika.
Putujemo magistralnom cestom Srebrenik – Gračanica. Magla iziskuje opreznu vožnju. Do Murata je nekih šest kilometara. Taha poznaje svako ovdašnje selo, a u nekim selima haman i sve domaćine. Mnogima je davao stručne savjete oko uzgoja voća, orezivao im voće ili, pak, bio profesor njihovoj djeci. O Jusufu efendiji govori s posebnim pijetetom. “Jusufa efendiju zovem Hadžijom. Hadžija se bavi rasadničkom proizvodnjom. Godišnje proizvede oko 30.000 sadnica. Ima i svoje voćnjake. To je prije svega dobar čovjek i radiša. Jednom riječju – pravi domaćin.”
AGRONOMI GA NAGOVORILI DA SE BAVI RASADNIČKOM PROIZVODNJOM
Efendiju Jusufa zatječemo u radničkom kombinezonu. Radio je na opravci auta. U krugu domaćinstva na hiljade je sadnica spremnih za podizanje novih ili obnavljanje starih voćnjaka. Taha mi objašnjava da tu ima jabuka, krušaka, šljiva, mušmula, oraha, kestena, višanja, aronije. Jusuf ostavlja gedore i šrafcigere i pokazuje nam sve pripremljene sadnice, novu modernu sušnicu za voće. Poslije razgledanja respektabilnog rasada ulazimo u kuću i uz kahvu razgovaramo o njegovim počecima na ovim poslovima.
“Sve je nekako počelo kad sam upoznao rahmetli Huseina Bajrovića, rukovodioca u Velikom rasadniku u Srebreniku. Bili smo kućni prijatelji. U više navrata sugerirao mi je da se počnem baviti proizvodnjom sadnog materijala s obzirom na to da živim na očevom imanju i da imamo zavidnu površinu (oko četiri hektara) zemlje. U početku, kao mlad čovjek i imam u selu, nisam bio zainteresiran za takav angažman. Međutim, kasnije sam upoznao i Tahira Mustafića, inžinjera koji je registrirao rasadničku proizvodnju u sklopu svog preduzeća, tako da su mi obojica predložili da budem njihov saradnik. To je bilo negdje 2005. na 2006. godinu. Od tada smo moja porodica i ja u proizvodnji autohtonog materijala kako domaćih, tako i novih sorti voća. Imamo i vlastite voćne zasade od nekih tri hektara raznog voća, a ponajviše jabuka, krušaka i šljiva. Imam i sibirsku aroniju, od koje proizvodimo organski sok bez ikakvih primjesa. Vršimo preradu i ostalog voća koje ne prodamo na tržištu. Nešto osušimo i preradimo u sokove za tržište, za naše domaćinstvo, prijatelje. Ove godine osušio sam oko 20 tona ubrane šljive i plasirao kao gotov proizvod. Imao sam ove godine i po desetak tona jabuke i kruške. Hladnoća je ostavila posljedice na neke sorte pa je prinos bio manji. Suho voće ima svoje kupce i mogli smo ga prodati i više nego što smo proizveli. Imamo 92 sorte krušaka i jabuka. Među njima su jeribasma, takiša, karamut, šećerka, jusufbegovača, mednica, senabija, budimka, ramićka.”
Tahir dodaje da su za vrijeme Austro-Ugarske bila četiri velika rasadnika voća u BiH, i to u Bihaću, Goraždu, Konjicu i Banjoj Luci. Tada je Austro-Ugarska donijela najnovije sorte voća. On tvrdi da je sve ono što je krupno i plemenito u voću tada donijela Austrija. To su sada domaće, a bolje bi bilo kazati odomaćene sorte. Ti rasadnici koje je formirala Austro-Ugarska nudili su kaleme koji su se prenosili diljem BiH.
NASTAVLJENA PORODIČNA TRADICIJA
Na poslovima u rasadniku Jusufu efendiji pomažu supruga Hasnija, sin Ishak, snaha Azra, sestra Izeta. Kad porastu, pridružit će im se i unuke Džana i Nedžma i unuk Fatih. Zanimljivo je da mu je i sin Ishak imam, da imamsku misiju obavlja u džematu Bjelave, a da žive zajedno. O tome Ishak ef. kaže:
“Budući da radim u džematu Bjelave, gdje nemam previše obaveza, pomažem ocu u ovoj našoj domaćoj radinosti. Živimo u istom domaćinstvu i ovo smatram svojom obavezom. I moj djed i pradjed bavili su se voćarstvom. Sušili su šljive i jabuke. To je naša tradicija. Babo je ovu proizvodnju uozbiljio i proširio. Mi imamo i fabričku sušaru na drva, gdje se zrak miješa pomoću struje. Ovaj način je zdraviji jer šljiva ne dolazi u dodir s dimom, a suši se na drva. Ovo su prepoznale naše mušterije te otuda nemamo problema s plasmanom naših proizvoda. Pored sadnica, voćnih sokova, sušenog voća koje proizvodimo, imamo nešto i stočnog fonda, a u manjoj mjeri proizvodimo i poljoprivredne kulture. Uglavnom za naše potrebe. Pokatkad angažiramo i dodatnu radnu snagu.”
Mehuljići se ovim poslovima bave u slobodnom vremenu kako ne bi trpjeli džemati u kojima rade. Jusuf-efendija je već tridesetu godinu imam u svojim Muratima, što dovoljno govori kako je prihvaćen kao imam. Na stranici Medžlisa Islamske zajednice o džematu Murati objavljeno je i ovo: “Džemat ima oko 250 domaćinstava. Pripadaju mu sela Murati, Ahmići i Salihbašići. Prva džamija u ovom džematu sagrađena je 1923. godine. Džamija je porušena zbog dotrajalosti, a na drugoj je lokaciji, niže od stare, sagrađena nova džamija, koja je svečano otvorena 2000. godine. Natkrivena je bakrenim kubetom, a uz džamiju je izgrađena veoma lijepa i visoka munara s jednom šerefom. Prije Jusufa ef. Mehuljića imami u ovom džematu bili su: Avdija ef. Mulahasanović, Alija ef. Mehuljić, Ibrahim ef. Zaketović, Mehmed ef. Šako, Rasim ef. Zahirović, Amir ef. Karić, Zijad ef. Suljić i Ibrahim ef. Okić.”
O porodičnoj slogi Mehuljića govori i jedan događaj od prije tri godine. Naime, tada su zajedno na hadž putovali Jusuf-efendija sa suprugom Hasijom, brat mu Husein sa suprugom Dervom i sestra Izeta s mužem Ševalom.
Priča o Jusufu ef. Mehuljiću zorno govori kako se uz dobro osmišljen i organiziran rad može solidno živjeti. Bez stresa, rezignacije i čekanja radnih viza u nekim evropskim i inim zemljama. U našoj Bosni ima berićeta, samo ga treba pronaći.
(STAV, 24.12.2020.)
