EFENDIJA SA STAVOM

EFENDIJA SA STAVOM

Share on facebook
Facebook
Share on linkedin
LinkedIn
Share on twitter
Twitter

Završio je Gazi Husrev-begovu medresu i Fakultet političkih nauka u Sarajevu. Cio radni vijek proveo je u Hadži Idrizovoj džamiji na Malti, obavljajući časni poziv imama u izrazito nepovoljnom vremenu za ovaj misijski poziv. Privođen je i saslušavan od strane UDBA-e, a zgradu džamije dijelio je s pripadnicima Ministarstva unutrašnjih poslova. Prošle je godine penzioniran, ali i sada nerijetko navrati do džemata koji je trajno obilježio. Redovno čita Stav.

U jednoj hikaji iz bošnjačke usmene tradicije veli se da je najteže raditi s ljudima. S kanalom je dever, ali se iskopa, s drvetom izazov, ali se obradi, a s ljudima kako god da postupiš – opet ne valjaš. Nije se rodio ko je svijetu ugodio! Možda su baš zbog toga toliko rijetki imami koji cio radni vijek provedu u jednom džematu s istim ljudima. Jedan je od njih Muharem-efendija Veladžić.

Svojim prepoznatljivim glasom, u kojem su na karakterističan način spojene poslanička blagost i krajišnička oštrina, Muharem-efendija podsjećao je četiri puna desetljeća s mimbera Hadži Idrizove džamije na Malti vjernike na svete vrijednosti islama. Desetine hiljada džematlija klanjalo je za njim, hiljade djece učilo pred njim, desetine kolega učile od njega. Za njega će njegove džematlije reći da je narodski čovjek. Sa svima progovori, svačiji dever sasluša i radost podijeli.

Zbog toga je ostao omiljen, iako je već godinu u penziji.

Muharem-efendija Veladžić rodio se 1954. godine u Varoškoj Rijeci u općini Bužim. Iako je znao kakve će to posljedice imati, nakon osnovne škole, upisuje Gazi Husrev-begovu medresu 1969. godine. “Bilo je veoma teško stanje. Zgrada je bila stara, ložio se ćumur… Ali to je bio najmanji problem. Mi smo kao učenici medrese praćeni i prisluškivani. Nismo mogli upisati nijedan fakultet jer medresa nije bila priznata. Ko je htio na fakultet morao je položiti sve ispite iz srednje škole, što nije bilo lahko. Mi nismo imali pravo na zdravstveno osiguranje samo zato što smo bili učenici medrese. Nismo mogli kupiti učeničke karte za autobus… U svim domenima bošnjačko-muslimanskog života osjećao se ogroman pritisak”, prisjeća se Muharem-efendija.

Nakon medrese, upisao je Fakultet političkih nauka u Sarajevu, Odsjek za sociologiju, i završio ga 1978. godine. “Morao sam polagati sve ispite iz srednje škole, kao da sam imao samo osnovnu školu. Ali mi iz medrese lahko smo polagali te ispite jer smo bili najbolji. Bili smo mnogo obrazovaniji od učenika iz drugih škola, što se dalo osjetiti i na fakultetu. Mustafa Spahić bio je najbolji student Fakulteta političkih nauka. Kada on progovori, svi zašute. Međutim, UDBA nas je i dalje pratila, šta radimo, s kim se družimo, čak i kad smo bili na ekskurziji u Rusiji”, kaže Muharem.

POLICIJSKA STANICA U DŽAMIJI

Kada je počeo “Sarajevski proces” 1983. godine, Muharem-efendija očekivao je da će biti uhapšen. “Bio sam u tim krugovima, ali sam tu uglavnom šutio i slušao da nešto naučim. Bila je to jedna živa generacija. Družili smo se s dr. Šukrićem, Mehmedalijom Hadžićem, Hasanom Čengićem, Salihom Ibriševićem, koji je bio jedan veliki magnet što je privlačio omladinu… Možda nisam priveden i zato što sam bio malo mlađi. Međutim, došla je 1987. i proces protiv Zahiragića i grupe, tada sam ja fasov’o. Zvali su me nekoliko puta, isljeđivali po šest sati u komadu. Bio je to stravičan pritisak, samo Allah zna kroz šta se tada prolazilo. Prvi put sam saslušavan u proljeće 1987. godine. Jedno pitanje na koje sam odgovorio kao da sam nešto o tome čuo bilo je dovoljno za psihološko maltretiranje. Mene su uglavnom pitali za džematlije. Ja samo im kazao da su to sve stari ljudi: jedan ne vidi, drugi ne čuje, treći ne može na noge. O čemu džematlije pričaju? – pitaju me, a ja velim: ni o čemu, nema priče u džamiji. A šta pričaju kad izađu napolje? – opet će oni, a ja velim da je nekulturno prisluškivati šta drugi ljudi pričaju među sobom”, prisjeća se Muharem-efendija.

Kako kaže, dok je ispitivan, slušao je krike i jauke iz drugih prostorija. Sve je to doprinosilo atmosferi straha i zebnje, ali Muharem-efendija ostao je stamen. “Pitaju me za džematliju Fadila, ja im velim da on kasni na jaciju, pa onda krenem u objašnjavanje fikhskih propisa vezanim za kašnjenje u džemat”, kroz smijeh kazuje efendija. “Najteže mi je bilo treći put kad sam ispitivan. Nakon šest sati sam pušten. Kad sam došao do svoje džamije da prispijem na akšam, pred ulaznim vratima vidim Gorana i Branku, koji su me tog dana ispitivali. Oni su prije mene došli tu.

To mi je bio šok. Nisam spavao po cijelu noć i o tome nikome nisam ništa govorio. Mislio sam da ću puknuti tog proljeća. Istom dođe ramazan i Allah mi to skide i moje grudi olakša”, kaže efendija.

U Hadži Idrizovoj džamiji na Malti komunisti su neposredno nakon Drugog svjetskog rata otuđili pola zgrade u kojoj je bio smješten i džamijski prostor. To su sve do 1990. godine bile prostorije MUP-a, što je efendiji bio dodatni pritisak. “Svaku hutbu petkom prate šta se i kako govori. Ja upalim mikrofon i odmah nastane mikrofonija. A ja kažem: isključite vaše aparate da mogu obaviti hutbu. Valjda su me snimali. Pritisak je bio stravičan, ali Allah je dao da se sve to izdržalo. Vjernik i to doživljava kao iskušenje, pa je i na tome zahvalan Gospodaru”, prisjeća se efendija.

SAD JE MNOGO BOLJE

Muharem-efendija kaže da mu nisu jasni oni koji govore da je tada bilo bolje nego danas. “Tada je bilo bolje samo onima koji su bili u vlasti. Oni su bili privilegovani jer su služili tome sistemu. Ja sam sa sela. Naš život na selu bio je veoma težak. Mi smo počeli bolje živjeti tek kad je naš svijet počeo ići u zemlje Zapadne Evrope. Standard je bio toliko nizak da je i osnovna odjeća bila preskupa. A danas… Koliko je samo odjeće pored kontejnera? Tad se to nije moglo kupiti. A šta tek da kažemo kad je riječ o slobodi… Mi tada nismo smjeli reći da smo Bošnjaci, muslimani”, kazuje efendija, podsjećajući na to kako su u to vrijeme završili oni koji su islam promišljali kroz političke kategorije. “Izmišljali su islamski fundamentalizam, da hoćemo islamsku državu u Evropi, da smo protiv bratstva i jedinstva. To su stalne matrice koje oni i danas ponavljaju”, kaže Muharem-efendija, ističući da su tada posebno bili na udaru vjerski službenici.

Iako je u odnosu prema UDBA-i bio i ostao stamen, isljeđivanja i pritisci utjecali su na njegovo zdravlje. “Ja sam hronični bolesnik. U Zagrebu sam 2001. godine operisao tumor na hipofizi, a ona je komandant štitne žlijezde, mliječnih i nadbubrežnih žlijezda itd. Bogu hvala pa je operacija bila uspješna i što tumor nije aktivan”, kaže efendija. Uprkos bolesti, Muharem-efendija radio je na najbolji mogući način svoj posao. “Kad vidite šta su prije nas proživljavali muslimani – pa ovo je ništa što sam ja prošao. Ništa! Malo ispitivanja i pritisaka, to je sve. Mi moramo učiti svoju historiju, znati šta nam se dešavalo, barem od balkanskih ratova do danas, ako mislimo opstati ovdje”, poručuje Muharem-efendija.

To ćemo, kako kaže, postići čitanjem o sebi i svojoj historiji, te jasnim stavom u pogledu identitetskih pitanja. “Mi, Bošnjaci, nažalost, nemamo nikakav program ni strategiju. Mi često ne znamo šta hoćemo. A i kad znamo – moramo imati neki prostor gdje ćemo artikulirati te ideje. Imali smo bošnjačku televiziju – ukinuta. Imali Ljiljan – ukinut. Zato je vrlo važno da imamo bar jedan sedmični list u kojem možemo iznositi svoje stavove, a baš to je časopis Stav. On je u pravo vrijeme došao i ja ga čitam od kako sam saznao za taj list. Meni je Mustafa-efendija Spahić skrenuo pažnju na Stav, mislim da je bio šesti ili sedmi broj već, i otad redovno kupujem i čitam Stav. Srijedom odem dolje na ulicu da ga kupim, ne mogu čekati četvrtak. Kod mene to svi čitaju, čak i punica, kojoj su osamdeset i dvije godine, a koja Stav čita od korice do korice. To je naš list koji rješava naše probleme, list koji je prava dragocjenost i zato je važno da se Bošnjaci oko toga okupe”, poručuje efendija Muharem.

(STAV, 03.01.2021.)