U Tešnju je u utorak 29. septembra održana tribina „Sjećanje na život i djelo rahmetli imama“, organizovana u povodu obilježavanja 114. godišnjice Udruženja ilmijje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Organizator programa bio je Odbor Udruženja ilmijje Tešanj.
Program je počeo učenjem kolektivne hatme u Čaršijskoj džamiji i klanjanjem akšam-namaza, nakon čega je u Atriju Medžlisa Islamske zajednice Tešanj održana tribina posvećena životu i djelu trojice imama: Muhamed-ef. Sejdinovića, Osman-ef. Halilovića i Halid-ef. Hadžića. Moderator tribine bio je hfz. mr. Almir-ef. Salkanović.
Prisutnima se obratio predsjednik Ilmijje Nijaz-ef. Duzan koji je zahvalio prisutnima na ovoj lijepoj tradiciji sjećanja na imame.
– Njihov trud je njihova trajna sadaka. Tešanjska ulema ima posebno mjesto u našoj zajednici, naročito u ranijim teškim periodima. Pojedini medžlisi su bili popunjeni kompletno imamima iz Tešnja. Biti imam nije samo profesija, već misija. Oni su svojim primjerom živjeli islam. Nije slučajno da se upravo u Tesnju na ovaj način održava sjećanje na naše velikane – istakao je Duzan.
Skupu se obrazio i glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Tešanj Fuad-ef. Omerbašić, koji je istakao značaj čuvanja sjećanja na imame koji su svojim djelovanjem obilježili vrijeme u kojem su živjeli i služili.
– Sjećanje na ove imame je važno, kao i uvid u njihovo razumijevanje imamske misije u datom trenutku. Već nekoliko godina smo otrgli od zaborava važne ličnosti. Sva trojica živjeli su u zahtjevnom vremenu, puno bremenitih večeri i zora, na način razumijevanja imamskog poziva kada je taj poziv bio potpuno drugačije percipiran – kazao je ef. Omerbašić.
Govoreći o njihovim moralnim osobinama, istakao je da su sva trojica „s ponosom nosili ahmediju“, ali i da nisu bili društveno izolovani.
– Sva trojica su bili odgovorni u džematu, a van džemata željeli su dobro svojoj porodici, ali i široj društvenoj zajednici u kojoj su se potvrđivali kao odgovorne osobe – dodao je glavni imam.
Muhamed-ef. Sejdinović – imam i muallim
O životu i djelu Muhameda ef. Sejdinovića govorio je Ševal-ef. Delić.
Muhamed-ef. Sejdinović završio je Tešanjsku medresu, a 1936. godine imenovan je za imama u džematu Šije, gdje je proveo svoju imamsku službu. Pored imamskog rada bavio se zemljoradnjom kako bi školovao svoju djecu, a brinuo se i o djeci svoga brata koji je ranije poginuo.
Bio je poznat kao vrijedan muallim i radio je na dvije lokacije. U vrijeme komunističke vlasti i tajno je podučavao djecu vjeri. Njegov sin bio je prvi učenik Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu porijeklom iz Šija.
Posebno je ostalo zabilježeno da je tokom punih 40 godina svakodnevno putovao oko tri kilometra od svoje kuće do džamije. Njegovim pregalaštvom u Šijama je svečano otvorena džamija 1965. godine.
Njegovi učenici koji su danas živi ostali su aktivni u Islamskoj zajednici. Zapamćen je kao tih, nenametljiv, smiren i staložen čovjek otvorena srca i skroman čovjek. Više je volio svojim postupcima pokazivati vrijednosti nego o njima govoriti.
Muhamed-ef. Sejdinović preselio je na ahiret 1978. godine.
Osman-ef. Halilović – imam blizak narodu
O Osman-ef. Haliloviću govorio je Dževad-ef. Hasanbašić.
Osman-ef. Halilović rođen je u Koprivcima, završio je Tešanjsku medresu, a nakon Drugog svjetskog rata oženio se muhadžirkom iz Čajniča. Od 1955. godine bio je imam u selu Bradići.
Zajedno s Mustafom Skejićem kupio je konja kako bi mogao putovati oko 20 kilometara od Koprivaca do ovog džemata. Od 1961. godine službovao je u džematu Karadaglije, a kasnije je prešao u džemat Jablanica, gdje je učestvovao u izgradnji džamije i vakufske kuće.
U Jablanici i Čaglićima ostavio je veliki trag u obrazovanju djece. Njegovi učenici pamte da je obilazio roditelje ukoliko dijete nije došlo u mekteb. Bio je veoma blizak s narodom, posjećivao porodice i učestvovao u poslovima džematlija.
Ljudi su ga doživljavali kao čovjeka od povjerenja, a njegove riječi mnogima su bile utjeha. O težini vremena u kojem je služio svjedoči i činjenica da je morao ići na saslušanje kod komunističkih vlasti nakon što je sa minbera govorio o alkoholu.
Preselio je na ahiret 1994. godine, ostavljajući iza sebe brojne generacije učenika i džematlija koji ga i danas pamte.
Halid-ef. Hadžić – gotovo četiri decenije imamske službe
O Halid-ef. Hadžiću govorio je Fuad-ef. Ćeman.
Istaknuto je da je Halid-ef. Hadžić gotovo četiri decenije proveo u imamskoj službi, ostavljajući dubok trag međumuslimanima tešanjskog kraja. Rođen je 1940. godine u Novom Selu, a otac mu je preselio kada je imao svega sedam godina.
Svoju imamsku službu obavljao je u Jablanici, a potom u džematu Vukovo, gdje je sa džematlijama izgradio džamiju 1971. godine.
Posebnu vrijednost predstavlja njegov lični dnevnik u kojem je bilježio događaje i zapažanja iz života imama tog vremena. U njemu je ostavio dragocjene činjenice koje danas predstavljaju svjedočanstvo o okolnostima u kojima su imami obavljali svoju službu.
Obavljajući imamske dužnosti i na drugim lokacijama, u dnevniku je zabilježio i koliko mu je značilo kada je uspio kupiti bicikl. Naveo je da je bio toliko radostan kao da je kupio automobil, jer mu je bicikl omogućio lakše putovanje od jednog džemata do drugog.
Halid-ef. Hadžić bio je posebno posvećen radu s djecom i omladinom, zbog čega ga i danas mnogi pamte. Posvetio se i odgoju svoje djece, a jedan od njegovih sinova, Almir-ef. Hadžić, postao je hafiz i danas je imam u džematu Jelah.
Bio je čovjek koji je mnogo čitao i imao izgrađene i istančane stavove o svojoj, ali i široj društvenoj zajednici. Njegova posvećenost imamskom pozivu i radu s mladima ostala je upamćena među džematlijama.
Halid-ef. Hadžić preselio je na ahiret 2017. godine, a ukopan je u džematu Vukovo.
Čuvanje sjećanja na imame
Tribina je kroz biografije i sjećanja na trojicu imama ponudila uvid u različite okolnosti u kojima su djelovali, ali i u način na koji su razumijevali svoju imamsku misiju. Njihov rad obuhvatao je ne samo predvođenje namaza i rad u mektebu, već i odgoj djece, brigu o porodicama, izgradnju džamija, rad sa džematlijama i aktivno učešće u životu zajednice.
Kroz izlaganja je posebno istaknuto da su iza njih ostale generacije učenika i džematlija, ali i sjećanja koja svjedoče o njihovoj predanosti službi i vremenu u kojem su djelovali.
Program je završen klanjanjem jacija-namaza u Čaršijskoj džamiji.
