U okviru programa obilježavanja 114. godišnjice Udruženja ilmijje, u organizaciji Instituta za društvena i religijska istraživanja, Medžlisa Islamske zajednice Tuzla i Okružnog odbora Udruženja ilmijje Tuzla, u četvrtak 01. oktobra, u Tuzli je održana promocija knjige „Abdurahman-efendija Redžić, stameni hodža u vremenu iskušenja“.
O knjizi su govorili mr. Nedim Hrbat, izvršni direktor Media centra Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, mr. Mehdin Jakubović, major u penziji i Osman Halilović, imam i sekretar Medžlisa Islamske zajednice Zvornik.
U ime organizatora, riječi dobrodošlice uputio je predsjednik Okružnog odbora Ilmijje Tuzla Sadif-ef. Mahmutović, ističući značaj Abdurahman-ef. Redžića, njegovu ulogu i doprinos, kao i vrijednosti koje su obilježile njegov život i djelovanje.
Govoreći o Abdurahman-ef. Redžiću, mr. Nedim Hrbat kazao je da mu je bio imam, komšija i čovjek kojeg je poznavao od djetinjstva. Tek kasnije, vraćajući se tim uspomenama, počeo je bolje razumijevati njegovu ličnost i značaj.
– Kada sam vratio sjećanja na susrete sa Abdurahman efendijom, na djetinjstvo, tek tada mi je sinulo koliko je rijetka bila njegova postojanost. Ono što sam smatrao da je strogost, dobilo je drugo ime – dosljednost. Ovdje ne govorim samo o njegovom podučavanju, strogosti kada je u pitanju džamija ili mekteb, a trebalo bi istaknuti, na primjer, da su u medresi u Sarajevu prepoznavali njegove učenike. Mnogo ih je bilo, prije rata. U gotovo svakoj generaciji. Oni danas, diljem Bosne i Hercegovine i u dijaspori, stoje u mihrabu ili podučavaju djecu, nadam se, onako zahtjevno kako ih je on podučavao – kazao je Hrbat.
Govoreći o njegovom pedagoškom pristupu, Hrbat je istakao da Redžićeva strogoća nije bila sama sebi svrha, nego izraz uvjerenja da djecu treba učiti odgovornosti i disciplini.
– Danas se u obrazovanju mnogo govori o prilagođavanju, motivaciji, ugodnom ambijentu i smanjivanju pritiska. Sve su to važna pitanja. Postoji, međutim, i druga strana obrazovanja: dijete treba naučiti da postoje obaveze koje treba izvršiti, vrijednosti koje traže disciplinu i da ozbiljnost prema nekoj stvari često počinje upravo onda kada prestane biti zabavna. Abdurahman efendija je to tražio od svojih učenika. Vjerovatno je zato njegov mekteb i ostavio dubok trag kod mnogih koji su kroz njega prošli – istakao je Hrbat.
Govoreći o Redžićevoj principijelnosti i njegovom odnosu prema vremenu u kojem je živio, Hrbat je kazao da je pripadao ljudima koji nisu mijenjali temeljne kriterije zavisno od okolnosti.
– Abdurahman efendija je znao koja se granica ne pomjera, koja se ne prelazi, i u radu i u svakodnevnom životu. Ostao je stamen do kraja, bez obzira na svu rijeku blata i mulja koja ga je pokušavala slomiti. Vrijeme je prolazilo, vlasti se mijenjale, ratovi dolazili i prolazili, prijatelji i komšije se mijenjali, a on je ostajao isti. Takvi ljudi ne plutaju sa strujom, nego stoje u njoj. I struja ih zaobiđe, oplahne, ponekad i udari punom snagom, ali oni ostanu na svom mjestu – rekao je Hrbat.
Svoju misao o Redžićevoj postojanosti Hrbat je na kraju povezao s ličnom uspomenom na veliki kamen koji je imam pronašao u potoku i od njegovog rahmetli oca zatražio da mu od njega isklesa nišan.
– Rijeka nosi blato, granje, sve što je lahko ponijeti. Rijeka ne nosi stijene. Stijena ostane tu gdje jeste, oblikuje čak i tok vode oko sebe, bez obzira što se čini da je manja i slabija od cijele te mase vode. Godinama, decenijama, ona stoji, a rijeka je ta koja mora naći put oko nje. Abdurahman efendija je bio takva stijena. U mektebu, u džamiji, i izvan džamije, bio je imam – zaključio je Hrbat.
Govoreći o Abdurahman-ef. Redžiću, mr. Mehdin Jakubović istakao je da vrijeme može odnijeti čovjeka, ali ne i trag koji je ostavio među ljudima. Upravo u tome vidi značaj knjige i sjećanja na rahmetli Abdurahman-efendiju.
– Neke ljude vrijeme odnese, ali ih ne odnese iz naših života. Neki presele, ali njihova riječ, djelo i primjer ostanu među nama. Takav je bio i naš rahmetli Abdurahman-ef. Redžić. I večeras kada govorimo o njegovom životu i knjizi „Stameni hodža u vremenu iskušenja“, ne govorimo samo o čovjeku koji je živio u jednom teškom vremenu. Govorimo o čovjeku koji je u teškom vremenu znao ostati čovjek, a to nije mala stvar – kazao je Jakubović.
Jakubović je potom govorio o značenju riječi „stamen“ i o iskušenjima u kojima se, kako je kazao, pokazuje čovjekova prava narav.
– Zato riječ stamen za mene nije samo riječ iz naslova ove knjige. Stamen je onaj koji se ne povija pred svakim vjetrom, koji ne mijenja svoja uvjerenja zbog koristi, koji ne napušta svoje vrijednosti kada dođu iskušenja, koji zna da se može izgubiti mnogo toga na dunjaluku, ali da se ne smije izgubiti obraz, vjera i ljudskost – naglasio je Jakubović.
U nastavku je istakao da život Abdurahman-efendije i danas otvara pitanje vlastite postojanosti.
– I zato nas rahmetli Abdurahman efendija večeras, iako fizički nije s nama, ponovo okuplja i postavlja nam jedno jednostavno, ali ipak teško pitanje. Jesmo li mi stameni? Jesmo li stameni kada nas se iskuša nevoljom? Jesmo li stameni kada imamo priliku da biramo između koristi i principa? Jesmo li stameni u vjeri kada nas život pritisne? Jesmo li dovoljno svjesni da će jednog dana svako od nas morati preseliti sa ovoga svijeta? Jer na kraju iza čovjeka ne ostaju ni funkcija, ni položaj, ni imetak, ni ono što je o sebi govorio, ostaje ono što je učinio. Ostaje riječ koju je nekome rekao kada mu je bila potrebna. Ostaje dobro koje je učinio kada ga niko nije gledao. Ostaje primjer koji je ostavio svojoj djeci, porodici, džematu. Ova knjiga je poziv nama živima da se pogledamo u ogledalo, da se zapitamo kakvi smo mi danas i šta će jednog dana ostati iza nas – kazao je Jakubović.
Osman Halilović govorio je o značaju knjige, ali i o ljudima poput Abdurahman-ef. Redžića čiji je tihi rad, kako je istakao, bio jedan od temelja opstanka zajednice. Posebno je naglasio važnost generacija skromnih i često nepoznatih ljudi koji su svoje životne misije nosili bez velikih funkcija.
– Mi smo stalno pod nekom prijetnjom. I naravno da je jako važno, i mi smo toga svjesni, da imamo obrazovne, političke institucije, da imamo Oružane snage, da imamo jaku ekonomiju. Međutim moje duboko uvjerenje, ono je naslijeđeno, nije moje, ja duboko u to vjerujem da ispod svega toga, dakle sve to je važno i bitno, ali nije dovoljno. Ako ispod svega toga ne stoji temelj. A ti temelji su uvijek stajali na plećima onih naših starih deda koje smo nalazili u onim njihovim skromnim sobama. Na onim daščanim sečijama sa ponjavama i kredencima u ćošku. Onako skromni, nepoznati u društvu. E na njihovim plećima leži sudbina ovoga naroda. Bez njihovih ramena nema opstanka. Ja sam Abdurahman-ef. Redžića najiskrenije doživljavao kao jednog od tih – kazao je Halilović.
Govoreći o samom Abdurahman-efendiji, Halilović je istakao njegovu skromnost, posvećenost i način na koji je živio svoju vjeru, često bez potrebe da to drugima pokazuje.
Na kraju je knjigu predstavio i kao priznanje širem krugu ljudi koji su, poput Abdurahman-efendije, svoje misije nosili tiho i stameno, ostavljajući trag u zajednici i među generacijama koje su dolazile poslije njih.
