ODGOVORNOST U ZNANSTVENO -TEHNOLOŠKOM DOBU

Sažetak

„Ta nepoznata zemlja kolektivne prakse u koju nas je dovela visoka tehnologija, još je ničija zemlja za etičku teoriju“, konstatovao je s rezignacijom Hans Jonas u poznatom djelu „Princip odgovornost“. Iako je nauka u okvirima tradicionalne etike imala neutralan status (etika se nije bavila naukom), danas je situacija bitno drugačija: ako je ideal etike promoviranje univerzalnih principa od kojih je najvažniji princip poštivanja ljudskog života, a sama nauka, svojom nereguliranom moći, prijeti tom idealu, onda je jasno zašto etika mora preorijentisati svoju pažnju od bližnjeg i sadašnjosti ka „dalekom“ i „budućnosti“. U pitanju je opstanak samog ljudskog života. A pitanje opstanka ljudskog života prevazilazi okvire pukih katastrofoloških nagovještaja i upozorenja. Ono implicira prije svega strah, nemoć i izgubljenost u jednom raščaranom svijetu u kojem je ono transcedentalno bačeno u „topionik tehnološke alhemije“. To da primarno područje etičkog bavljenja postaje budućnost, opisuje kvintesenciju vremena u kojem živimo gdje je sva eshatologija reducirana na kvalitetan sadašnji trenutak. Naše vrijeme je bitno solipsističko. Dakle, kako u takvom vremenu utemeljiti odgovornost prema onima kojih još nema? Na čemu sazidati etiku u kojoj nema reciprociteta? Jedan takav pokušaj osvojanja one ničije zemlje „u koju nas je dovela visoka tehnologija“ jeste i djelo dr. Dževada Hodžića „Odgovornost u znanstvenotehnološkom dobu“. U ovom broju „Muallima“ temu „Odgovornosti u znanstvenotehnološkom dobu“ tretiramo na primjeru pomenute knjige autora dr. Dževada Hodžića, koja se upravo bavi postprosvjetiteljskom pometnjom izazvanom odsustvom bilo kakvog subjekta na kojem bi se sazidala odgovornost kao stabilna moralna kategorija.