Predsjednik Udruženja ilmijje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i profesor fikha u Medresi “Reis Ibrahim ef. Maglajlić” u Banja Luci dao je intervju za Časopis Medrese “Reis Ibrahim ef. Maglajlić”, koji Vam prenosimo u cjelosti.
Nejra:
Sa nama je danas profesor fikha i predsjednik Udruženje ilmijje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Nijaz ef. Duzan. Hvala vam što ste prihvatili da učestvujete u ovom intervjuu.
Profesor:
Hvala vama na pozivu. Čast mi je učestvovati u vašem intervjuu i biti dio biltena koji pripremate za našu medresu. Mi smo ponosni na vas i uvijek nam je zadovoljstvo sarađivati s vama.
Nejra:
Kako je izgledao vaš prvi susret s islamskim znanjem i šta vas je motivisalo da krenete tim putem?
Profesor:
Svoje prvo islamsko znanje stječemo u svojim kućama, od svojih majki i nana, jer su oni naši prvi učitelji koji nas uvode u prve korake islama, od dove Rabbi jesir pa nadalje. Kasnije se to znanje nadograđuje kroz mekteb, potom medresu i visoko obrazovanje koje nam daje širu sliku. Mnogo je izvora motivacije i teško je izdvojiti jedan presudan trenutak, ali želja za proširivanjem islamskog znanja sigurno je bila jedna od glavnih vodilja na tom putu.
Nejra:
Možete li nam reći kako je došlo do vašeg dolaska u džemat Hanifiće u Kotor-Varošu?
Profesor:
Nakon završetka medrese 2000. godine i odsluženja vojnog roka, tadašnji banjalučki muftija Edhem ef. Čamdžić, preko mog prijatelja Ahmet-ef. Ramulja koji je već radio na području Muftijstva banjalučkog, pozvao me jer je bio potreban imam u džematu Hanifići. Kako tada nisam imao zaposlenje, a i nije bilo mnogo izbora kada su poslovi u pitanju, prihvatio sam poziv i od tada pa sve do danas ostao sam u tom džematu.
Nejra:
Kakva je bila situacija u džematu kada ste prvi put došli?
Profesor:
Tada mi je situacija djelovala zanimljivo, ali kada danas, nakon dvadeset pet godina, pogledam snimke prvih dešavanja ili dženaza koje sam vodio, sve izgleda prilično teško i potresno. Džamija je bila potpuno porušena i devastirana, munara srušena i nalazila se na krovu džamije, kuće razorene, a broj džematlija i djece veoma mali. Ipak, to je bilo izazovno i dinamično vrijeme. Hvala Allahu, uspjeli smo zajedno uraditi mnogo lijepih stvari i danas, nakon četvrt stoljeća rada, mogu s ponosom govoriti o tom džematu i ljudima s kojima sam radio, jer smo napravili mnogo dobrih stvari i uradili mnogo korisnih projekata.
Nejra:
Možete li podijeliti neko posebno sjećanje koje vam je ostalo urezano?
Profesor:
Mnogo je uspomena iz tog perioda. Kada sam došao u džemat, u imamskoj kući doslovno nije bilo ništa, čak ni flaše za vodu, niti kese da nešto ostaviš u nju. Vodu smo donosili sa česme. Kuća nije imala osnovne uslove, ali u poređenju s onim kako su živjele druge džematlije u tom trenutku, bila je prihvatljiva. Došao sam oko podne, a već do akšama džematlije su se organizirale i pripremile jednu sobu, donijeli su krevete, šporet i posuđe. Osjetila se posebna euforija i zajedništvo. I danas čuvam tespih koji mi je prvog dana poklonio rahmetli Alekić Idriz. Taj tespih i danas stoji u mom mihrabu.
Nejra:
Šta biste poručili učenicima medrese koji tek počinju svoj put?
Profesor:
Poručio bih im da znanje ne stječu radi materijalne koristi ili dunjalučkog interesa, nego radi Allaha, dž.š. Ako je nijjet ispravan, Allah će dati i ono što je potrebno za život i iz Svoje Svemoći će podariti bereket onome ko tako čini. Neka budu ustrajni u svome radu, spremni na izazove i uvijek moraju biti na usluzi ljudima.
Nejra:
U ranijim razgovorima ste spomenuli da pišete knjigu. Možete li nam kazati više detalja?
Profesor:
Vi kao maturanti medrese „Reis Ibrahim-ef. Maglajlić“ prvi imate priliku čuti detaljnije o toj knjizi. Ona govori o počecima povratka, o agresiji na Bosnu i Hercegovinu, porušenim džamijama, imamima koji su djelovali i tokom rata, ubijenim imamima i povratnicima, te izazovnom procesu povratka. Zapravo, nisam planirao pisati knjigu, počeo sam pisati tekstove jer su mediji prenosili vrlo malo vijesti s našeg područja. Tekstove sam slao u Preporod i na različite portale, a vremenom se skupio veliki broj zapisa koje sam odlučio objediniti u knjigu pod nazivom „Ovdje smo postali, ovdje ćemo i o(p)stati“. Knjiga će, ako Bog da, uskoro izaći iz štampe, ustvari trenutno je to samo pitanje brzine tehničke obrade i štampanja.
Nejra:
Kao predsjednik Ilmijje, možete li nam reći nešto o Ilmijji i njenim ciljevima?
Profesor:
Već skoro godinu dana obavljam funkciju predsjednika Udruženja Ilmijje, koje okuplja imame, vjeroučitelje i profesore, sve one koji pripadaju ulemanskom krugu. To je velika čast, ali i velika odgovornost. Naš cilj je unaprijediti status imama i vjeroučitelja te biti podrška članstvu u svakom trenutku. Radimo na edukaciji članstva, izdavačka djelatnost je zastupljena, a značajna je i razmjena iskustava između članova. Naravno vodimo i stalnu brigu o materijalnom statusu članstva.
Nejra:
Šta vas danas najviše motiviše u radu?
Profesor:
Najviše me motiviše riječ „ne može“. Kada mi neko kaže da nešto nije moguće, to mi daje dodatnu snagu da pokažem da rješenje postoji. Tako su nam govorili da se ne može otvoriti medresa u Banjoj Luci, pa je otvorena. Da se ne može učiti bosanski jezik u Kotor-Varošu, pa smo otvorili školu. Da se džamije ne mogu obnoviti, pa su obnovljene. Često je najveći napredak nastajao upravo tamo gdje su ljudi mislili da je nešto moguće. Naravno ne zaboravljamo ni motivaciju nastalu iz kur'anskog imperativa ikre koji nas stalno podstiče da budemo bolji.
Nejra:
Kako održavate balans između privatnog života i brojnih obaveza?
Profesor:
Vrlo teško. U imamskom pozivu privatni život često je zapostavljen, jer cijela porodica učestvuje u tom pozivu. Potrebno je mnogo razumijevanja supruge i djece. Nekada radite do kasno navečer umjesto da vrijeme provedete s porodicom. Ali važno je ispuniti preuzete emanete i dati svakome njegovo pravo, porodici, učenicima i zajednici.
Nejra:
Koju biste poruku poslali mladima i budućim imamima?
Profesor:
Budite svoji i imajte stav. Nekada to ima cijenu, ali ne treba povijati kičmu svaki put kada to neko traži. Čuvajte svoju vjeru, iman i nacionalni identitet, jer su na ovom prostoru veoma važni. Volite svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu i pokušajte svoj život graditi ovdje. Ovo je lijepa zemlja u kojoj se, uprkos poteškoćama, može dostojanstveno živjeti.
Nejra:
Hvala vam, profesore, što ste se odazvali našem pozivu. Bilo nam je zadovoljstvo razgovarati s vama.
Profesor:
Hvala vama. Drago mi je što sam imao priliku podijeliti svoja razmišljanja. Želim vam svaki hajr u budućnosti i nadam se da ćete biti bolji od nas, da ćemo mi biti ponosni gledajući vas kao uspješne ljude koji časno žive i rade za boljitak naše domovine Bosne i Hercegovine.
