Nedavno je iz štampe izašla knjiga „Dnevnik imama“ autora Abdulah-ef. Smajlovića. Knjigu su izdali Institut za društvena i religijska istraživanja u Tuzli i Medžlisa Islamske zajednice Tuzla.
Abdulah-ef. Smajlović rođen je 1940. godine u Glumini kod Zvornika. Radio je kao imam na Kula Gradu, potom u džematu Skolac kod Bihaća, a od 1995. do 2008. godine radio je u tuzlanskom džematu Bukinje.
Autor efendija Smajlović je, kako kaže, sretan da je doživio ovaj trenutak izdavanja knjige u kojoj je zabilježena hronika jednog vremena. On je predano i precizno vodio dnevnik od početka Agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, koja ga je zadesila u Glumini.
Dok razgovaramo, vidno emotivan prisjeća se Abdulah-efendija prvih dana Agresije na našu domovinu, te kako su u tim danima džuma-namaze klanjali na različitim lokacijama, u porodičnim kućama i baščama kako bi bili manje upadljivi, a lokacija nepoznata. Posebno teškim momentima ističe petak 15. maja 1992. godine kad su četnici ušli u Smajloviće i otvorili rafalnu vatru na njihove kuće, te odveli njegovog bratića Ramiza za kojeg se ni danas ništa ne zna. Nekoliko dana poslije toga, Glumina je postala mjesto utočišta svih onih koji su prižvjeli streljanja i ubijanja u Snagovu, Grbavcima, Kula-Grada, Gušterima i drugim okolnim mjestima.
Posebno svježa sjećanja Abdulah-efendije su sjećanja na te uplakane ljude i djecu koji su došli u Gluminu. Glumina je tada bila u okruženju, bila je okružena sa svih strana. Iz tog mjesta oko 1.000 civila, među njima i Abdulah-efendija, uspjeli su iz trećeg puta probiti se šumskim putem tokom noći do Križevića, a potom do Nezuka i Međeđe.
Knjiga kao svjedok jednog vremena
Smajlović je bilježio sve što se dešavalo u njegovoj porodici, užoj i široj, njegovom komšiluku i džematu. Pomno je bilježio i detalje o svim ljudima koji su prešli na slobodnu teritoriju, detalje gdje žive i šta se dalje dešavalo u njihovim životima. Po dolasku u Tuzlu pisanje nastavlja u saradnji sa Okružnom komisijom za istražvanje genocida.
Njegov rukopis iz nekoliko sveski, uz stručnu i kompetentnu obradu, smješten je između korica ove knjige. Ova knjiga je svjedok jednog vremena, svjedok života i smrti.
Njegova ljubav prema pisanju datira još odavno. U rodnoj Glumini izgorjelo je i uništeno oko 3.000 naslova različitih vrsta koje je on vodio i pisao. Sve što je ranije pisao uništeno je. No, po dolasku u Tuzlu on nastavlja sa pisanjem. Piše i danas. Zatekli smo ga sa nekoliko notesa i olovkom na stolu. Kaže materijala ima još za nekoliko publikacija, te se nada da će se i to ostvariti. Tokom razgovora pokazao nam je pripreme za časove Islamske vjeronauke koju je godinama predavao u tuzlanskim osnovnim i srednjim školama. Impozantna je i njegova arhiva hutbi.
Radost izdavanja ove knjige sa autorom su, pored njegove porodice, podijelili učenici, džematlije i istaknuti alimi. Mnogi od njih su se javili da čestitaju i izraze svoju radost ovim povodom, što je autora dodatno obradovalo. Posebnom podrškom u cijelom ovom procesu bilježenja i pisanja svega što se događalo Abdulah-efendija ističe svoju porodicu, rahmetli suprugu Hanifu, njegove kćeri, ali i unuke koji su dali doprinos u ovom finalnom dijelu pripreme izdanja.
Abdulah-efendija danas kad čita knjigu na momente mu je teško. Teško mu je čitati o nekim događajima kroz koje je prošao on, njegova porodica i džematlije. Njegovi osjećaji su pomiješani, radostan je što je doživao ovaj trenutak koji je došao u mubarek danima i koji mu je razgalio dane nakon životnih iskušenja.
Na kraju je želio još jednom uputiti riječi zahvale svima koji su bili dio priče izdavanja njegove knjige, posebno pominjući Upravu za vjerske poslove Rijaseta, Muftijstvo tuzlansko, Udruženje ilmijje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Institut za društvena i religijska istraživanja u Tuzli, Medžlis Islamske zajednice Tuzla i sve druge koji su na bilo kakav način bili podrška i doprinos ovom svjedoku vremena i života ljudi na području naše domovine.
(medzlistuzla.ba)
