Udruženje ilmijje IZ u BiH svaku svoju godišnjicu obilježava i dodjelom Plaketa, priznanja i hedija imamima koji se penzionišu u protekloj godini, ali i sprovođenjem projekta “Slovo o imamu” u okviru kojeg imami pišu o zaslužnim imamima, imamima koji se penzionišu ili imamima koji su preselili na Ahiret. Jedan takav rad je djelo hafiza Sead ef. Šahinovića iz Zenice koji je pisao o h. Ahmed ef. Doglodu te poznatim zeničkim imamima, koji su djelovali u najtežim vremenima.
„A na dan kad pozovemo sve ljude s imamom njihovim, oni kojima se knjiga njihova da u desnu ruku njihovu čitat će knjige svoje i neće im biti ni koliko trun jedan učinjena nepravda
( Al-Isra, 71).
Sjećati se naših rahmetli kolega imama uistinu je vid svjedočenja o čuvanju dini islama u jednom neobičnom i bremenitom vremenu koje je iza nas. Biti na braniku Allahove vjere predvodeći vjernike i dijeleći s njima svu narav i iskušenja ovog svijeta, mogu biti samo oni koje Svemilosni odredi i osnaži snagom imana i sabura u toj najčasnijoj misiji ljudskih bića na Zemlji. Upravo s tim nijetom i pominjemo naše čestite i plemenite imame koji nisu više među nama a koji su nas svojom imamskom misijom zadužili da nastavimo ondje gdje su oni stali i da taj časni emanet predamo generacijama koje dođu poslije nas. Obično kažemo da svako vrijeme ima svoje breme, svoje ljude, svoje gazije, svoje daije i da Svemogući svojom mudrošću i sveopćim znanjem svakoj vremenskoj epohi podari svoje robove koji će na svojim leđima iznijeti sve ono što zahtijeva vrijeme i okolnosti u kojima živi zajednica vjernika.
Znamo isto tako da je naša draga domovina od Une do Drine i od Save do mora kroz sva minula stoljeća od susreta s islamom imala iskrene, hrabre i izdržljive imame koji su bili istinsko oličenje plemenitih Allahovih robova i koji su svojim djelovanjem dali snažan pečat u očuvanju Allahovog dina i domovine u kojoj živimo. Historija ih pamti u najljepšem svjetlu.
Naravno i Bošnjaci muslimani to pamte i ako Bog da neće nikad zaboraviti uzimajući poruku i primajući pouku iz njihovog plodnog života i djelovanja. Zahvalni smo Svemilosnom što je svaki dio naše Bosne i Hercegovine imao istinske imamske svjetiljke koje su olakšavale uspravan hod Bošnjaka kroz vrijeme i prostor sa svojom vjerom i na svojoj zemlji.
Ovom prilikom sjećamo se imama Udruženja ilmije Zenica.
Jedan od njih je naš savremenik h. Ahmed ef. Doglod, čestitizenički imam, svojevremeno i predsjednik Udruženja ilmije Zenica sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ahmed ef. Doglod pripadao je plejadi imama koji su u najbremenitijim vremenima prethodnog režima predano obavljali imamsku misiju čuvajući svoj din kao žišku vatre na dlanu i ne pomišljajući da je ispuste ma koliko ona pržila. Ahmed ef. Doglod rođen je 10.11.1941.godine u zeničkom naselju Gradišće od oca Osmana i majke Derviše. Nakon osnovne škole upisao se u tadašnju osmogodišnju Gazijnu medresu. Nakon završetka medrese i odsluženja vojnog roka bivše armije, zapošljava se u zeničkom prigradskom džematu Tetovo i tu ostaje čitav svoj radni vijek do odlaska u penziju 2005. god. Kao učenik medrese odlazi na ramazansku praksu u Jablanicu 1963. godine gdje upoznaje i stupa u sretan i hairli brak sa svojom izabranicom Ajkom hanumom. Svemilosni ih je darovao sa troje čestite djece, fakultetski obrazovane, koji su istinsko bogatstvo njihove porodice. Sinovi Sead i Benjamin i kćerka Samra primjer su zdravih i čestitih porodica koje žive i služe dini Islamu. Kroz čitav svoj radni i životni vijek Ahmed ef. je nastojao da emanat vjere prenese svima na najljepši i najlakši način. U dva mandata bio je član odbora IZ Zenica, a emanet predsjednika Udruženja ilmije Zenica nosio je uspješno punih 10 godina.
U tim burnim i bremenitim vremenima prethodnog režima, ostajao je ustrajan u svojim principima vođenja džemata i poučavanju mlađih generacija dini Islamu bez obzira na brojna iskušenja pa čak i kažnjavanja, koja su znala biti u visini imamske plate. Ono zbog čega ćemo se posebno sjećati Ahmed ef. jeste njegova plemenita narav, obazrivost i mu'minska susretljivost prema svakom. Uvijek vedar, pun radosti i želje da radno i životno iskustvo prenese na mlađe kolege. U teškim životnim trenutcima ulijevao je optimizam, pri susretu s drugim spreman da se i našali, najviše na svoj račun, sa iskrenim poštovanjem prema svima drugima. Iskušenja svojih kolega i džematlija doživljavao je sa suzama u očima. I u trenutcima bolesti, stalno se interesovao za stanje naše Islamske zajednice i naših džemata, savjetujući mlađe kolege i prenoseći im svoja bogata životna i radna iskustva. Stalni zikr i razni oblici dobrovoljnih ibadeta bili su obilježje njegove imanske ličnosti. Posebno ga je krasila samilost prema nemoćnim i bolesnim.
Svojim životom na najljepši način je svjedočio ljepote islama i tako odgajao svoju porodicu i hiljade svojih polaznika kroz mekteb kojima je bio učitelj u vjeri. Nije robovao ovodunjalučkom životu i o njemu je vrlo rijetko pričao. Bio je bogat u svojoj skromnosti i neovisnoti o ukrasima ovog svijeta. Tu i nalazimo odgovor njegove sreće i istinskog zadovoljstva s kojim je živio do kraja svog života. Preselio je na bolji svijet 16. jula 2018. godine u sedamdeset sedmoj godini života. Ukopan je u mjesnom mezarju Pridražići u blizini porodične kuće.
Ahmed ef. Doglod vjerni je svjedok svih iskušenja s kojima su se susretali imami i ostali vjernici u komunističkom režimu. Prenio nam je isto tako i brojna kazivanja o izdržljivosti naših imama, o zatvorskim iskušenjima kroz koja su prošli, o stalnim praćenjima i islijeđivanjima od strane režima s namjerom da ih zastraše i odvoje od imamskog poziva. Svemogući Gospodar ih je pomogao da sve to ponosno izdrže i uz Allahovu pomoć sačuvaju svjetlo islama.
Pouke radi spomenut ćemo samo neka od iskušenja kroz koja su prošli naši imami kako bi mlađe generacije imama uzele ibret iz tog nepresušnog vrela islama. Do 1960. godine nije bila poznata praksa plaće imama u novcu u većini naših džemata. Najsavjesniji dio naših džematlija pomagao je svojim imamima u poljoprivrednim radovima i nabavci ogrijeva za zimski period. Imami su i u takvim okolnostima vodili računa da ne opterete svoje džematlije i da sačuvaju njihovo i svoje dostojanstvo ne koristeći te običaje u svakoj prilici. Primjer za to je kazivanje o uglednom i pobožnom zeničkom imamu Osman ef. Dizdareviću koji je i pored vandredno teških uslova života odbijao da prihvati pomoć džematlija u svom privatnom životu nastojeći da ne bude nikome na teretu. Kada su mu nudili konje za dovoz drva iz obližnjih šuma odbio je to govoreći da će to sam uraditi na svojim leđima a i da i hajvani imaju dušu i ne treba ih puno teretiti. Zahvalio im se i sam se borio i sa najtežim poslovima. Posebno je pazio na tuđi hak vodeći računa o svima onima koji su u nevolji. Prilikom trgovanja uvijek je govorio svojim džematlijama da se stave u situaciju onih koji kupuju robu pa će u tom slučaju svima biti lakše.
Također i ovoga puta ne možemo a da ne spomenemo čuvenog zeničkog muderisa h. Derviš efendiju Spahića koji je u najtežim vremenima po opstanak vjere napustio lagodni život u Travniku i došao u svoje rodne Pojske da osnuje Medresu i poduči imamski kadar koji je bio nasušno potreban čitavom prostoru srednje Bosne. Nakon svog hizmeta islamu njegova najsvjetlija stranica života završila se dugogodišnjom robijom u zeničkoj kaznioni. Također, i desetine drugih zeničkih imama proveli su najbolje godine u zatvorskim ćelijama kao Mladi muslimani ostajući čvrsti na braniku islama, ne popuštajući ni za pedalj ateističkoj agresiji tadašnjeg režima. Najljepši primjeri hrabrosti i čvrstine imana u najtežim iskušenjima nalazimo isto tako i kod ostalih zeničkih imama:
Himzo ef. Čelenka, Salih ef. Gračić i hfz. Fuad ef. Subašić primjeri su najljepših ruža iz bašće imana koje nas i danas duhovno jačaju kad ih se sjetimo. Himzo ef. Čelenka pristaje na sve zatvorske kazne ne želeći da izda nijednog svog kolegu imama sa kojim je čuvao svoju vjeru i pomagao svom narodu. Salih ef. Gračića zatvorski činovnici zatiču na namazu prilikom obilaska zatvorske ćelije.
Na komandu „mirno“! Salih efendija nije ni trepnuo dok nije završio namaz pa tek onda ustao. Hafiz Fuad ef. Subašić drži neobično hrabre i direktne hutbe 1983. godine kritikujući vlasti zbog zuluma koji provode nad nedužnim muslimanskim intelektualcima ne obraćajući pažnju šta ga čeka zbog takvih osuda režima. Zeničani i danas spominju njegove komentare kad su mu u tim vremenima represije došle džematlije i požalile mu se rekavši mu:“Šta ćemo dragi hafize-zatvoriše nam prvake?“ Hafizov odgovor bio je mudar i šaljiv. Rekao im je:“Ne bojte se, uvijek se zaključavalo ono što vrijedi, a što se mene tiče nek rade šta im je volja. Ja sam u svakom trenutku spreman uzeti deku pod ruku i prebaciti se u zatvor al neće ni njhova do zore goriti.“
Također, zeničani se i danas sa ponosom sjećaju svojih najvećih vakifa iz redova imama Himze ef. i Azem ef. Čelenke koji su najvrijedniji dio svog imetka poklonili Islamskoj zajednici za gradnju Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu. Bili su to tada vrijedni milionski prilozi koji i danas zavrjeđuju pažnju i divljenje.
Završavajući ovo kratko podsjećanje, prenoseći vam crtice iz života zeničkih imama napominjem da danas Zenica ima oko osamdeset aktivnih imama i isto toliko džamija i džemata. Ne zaboravimo da je svega deset imama pokrivalo sve ruralne dijelove današnjih granica medžlisa Zenica 60-tih godina prošlog stoljeća.
Milostivi Gospodaru smiluj se i nagradi sve naše imame koji su svojim životom i djelom svjedočili i čuvali Tvoj Uzvišeni dini-islam (Amin).
Hafiz Sead ef. Šahinović
