U sali Vatrogasnog doma u Vitezu u četvrtak 29. oktobra 2020. godine održana je Centralna tribina manifestacije „Dani Ahmed-agine džamije“ u povodu obilježavanja 430 godina postojanja džamije u Vitezu, kao najstarijeg objekta na području ove općine.
Manifestacija je otvorena 23. oktobra a MIZ Vitez je u saradnji sa Mrežom mladih džemata Vitez pripremio i održao brojne vjerske i kulturne aktivnosti kao što su: izložba fotografija i historijskog materijala Ahmed-agine džamije, video projekcija filmova o Ahmed-aginoj džamiji, historijski čas za osnovce i drugi sadržaji.
Prvi izlagač na Centralnoj tribini je bio mr. Munib Kajmović koji je govorio o temi „Vitez u doba Osmankog carstva“. Nakon njega obratio se imam Ahmed-agine džamije Mihnet ef. Mehmedović koji se osvrnuo na imame Ahmed-agine džamije kroz historiju pa do danas, te muftija travnički dr. Ahmed ef. Adilović koji je u svom nadahnutom obraćanju istakao važnost vakufa za Zajednicu. Ispred Udruženja ilmijje Centralnoj manifestaciji je prisustvovao predsjednik Okružnog odbora Udruženja ilmijje Travnik Elvir ef. Tolja.
Također, Mreža mladih priredila je i iznenađenje, poklon za 25 godina službovanja na mjestu imama Ahmed-agine džamije Mihnet ef. Mehmedoviću. Bila je ovo ujedno i posljednja aktivnost kojom je manifestacija „Dani Ahmed-agine džamije“ zvanično zatvorena.
Ahmed-agina džamija najstariji je objekat na području općine Vitez, u Starom Vitezu. Izgrađena je 1590. godine. Džamiju je sagradio izvjesni Ahmed-aga poznat i kao Sinan Čelebi. U nastavku prenosimo Vam zapažen tekst Mihnet ef. Mehmedovića pod nazivom „Ahmed-agina džamija i imami džamije sa osvrtom na Hasan-ef. Mujkića“.
AHMED-AGINA DŽAMIJA I IMAMI DŽAMIJE SA OSVRTOM NA HASAN-EF. MUJKIĆA
Ovih dana različitim sadržajima obilježavamo 430 godina Ahmed-agine džamije u Vitezu. Moja uloga na ovoj centralnoj manifestaciji je da vas prisutne, kao i širu javnost, upoznam sa historijatom Ahmed-agine džamije i imamima džamije sa posebnim osvrtom na Hasan-ef. Mujkića. O ovoj temi bi se moglo razgovarati na dugo i na široko, ali ja ću se potruditi da vam, koliko to vrijeme bude dozvoljavalo, kažem ono što je po meni najvažnije.
Historijat Ahmed-agine džamije
Iz tariha koji se nalazi iznad ulaznih vrata starog dijela džamije, saznajemo da je sagrađena 998. h.g. što odgovara 1589/1590. godini. Džamiju je sagradio Ahmed-aga, poznat i kao Sinan Čelebi. Od džamije koja je izgrađena prije 430 godina u izvornom obliku su ostali zidovi, mihrab i portal ulaznih vrata iz koga saznajemo vrijeme gradnje i ime vakifa. Prvobitno i kasnije kroz stoljeća njenog postojanja džamija je imala drvenu munaru. Rahmetli Hasan-ef. Mujkić je zabilježio da je munara bila dotrajala i postojala je mogućnost da se sruši. Tadašnji džamijski odbor je 1963. godine podnio zahtjev SO Vitez za izdavanje dozvole za rušenje drvene i gradnju zidane munare. U Općini to nije odmah prihvaćeno, ali poslije upornog traženja i ubjeđivanja data je saglasnost da se poruši drvena i sagradi zidana munara. Munara je građena dobrovoljnim prilozima džematlija. Prilikom gradnje nije bilo nikakvih problema i izgrađena je u vrlo kratkom vremenu. Radove je izvodio rahmetli Sarvan Husnija iz sela Tarevci kod Modriče.
Ahmed-agina džamija je bila, kao i većina džamija iz osmanskog perioda, sa otvorenim predulazom (sofama) od drvene građe. Vremenom je građa dotrajala i bilo je potrebno zamijeniti je novom. Džamijski odbor je donio odluku da se podnese zahtjev SO Vitez za izdavanje dozvole da se drvene sofe sruše, a na istim temeljima izvrši proširenje džamijskog prostora. Obzirom da se radilo o opravci, Općina nije tražila projekat. Radovi su otpočeli 1966. godine. Po završetku zidarskih radova pristupilo se sanaciji krova džamije i ugradnji nove stolarije. Zbog određenih pritužbi radovi su od strane općinske inspekcije zaustavljeni, a džamijski odbor kažnjen simboličnom novčanom kaznom. Nakon tri mjeseca, koliko je trajala obustava, radovi su nastavljeni i u kratkom vremenu završeni.
Rahmetli Hasan-ef. je zabilježio još jednu aktivnost vezanu za ovu džamiju a to je, kako je kazao, generalni opravak džamije 1985. godine. Zbog starosti i dotrajalosti podova, mahfila i plafona u džamiji bilo je krajnje vrijeme da se izvrši zamjena istih. Renovirana je kompletna unutrašnjost džamije. Obijena je sva malta sa zidova, urađena nova elektro-instalacija i ponovo omalterisana cijela unutrašnjost džamije. Izlivena je mrtva ploča, stavljeni novi podovi, nove grede i stubovi na mahfilu, urađen plafon i postavljen novi luster. Također, napravljen je i novi minber. Ovako obnovljena džamija je dočekala 1992. godinu kada su bojovnici HVO-a u oktobru mjesecu sa dva projektila pogodili munaru. To je bilo prvo ranjavanje džamije kao i ranjavanje duše Bošnjaka muslimana.
Dana 17. aprila 1993. od eksplozije cisterne napunjene eksplozivom džamija je pretrpjela veliko oštećenje krova i stolarije. U toku rata je bilo još oštećenja džamije koja, hvala Allahu, dž.š., nisu bila velika. Po završetku rata prioritet je bio saniranje krova džamije što je urađeno 1996. godine, kada je zamijenjen veći dio krovne građe i crijepa.
Povratkom velikog broja protjeranih Bošnjaka svojim kućama, kako u Vitez tako i ostala okolna mjesta, ukazala se potreba za proširenjem džamije koja je postala pretijesna da primi sve vjernike petkom na džumi. Džematski odbor Vitez je 2000. godine donio odluku o proširenju džamije. Nakon pribavljene dozvole, 2001. godine se krenulo sa dogradnjom i proširenjem džamije. Za nas je to značilo novih 80-100 kvadratnih metara prostora za obavljanje namaza.
Obzirom da je stolarija džamije bila dotrajala, a uz to i u ratu oštećena, donešena je odluka da se ista zamijeni, što je učinjeno 2002. godine kada je urađena i podna izolacija i zamijenjen pod u džamiji.
2003. godine je izgrađena kotlovnica i uvedeno grijanje u džamiji i imamskoj kući. Iste godine je izvršena i opravka munare, koja je dograđena za još jedno šerefe. U novoizgrađenom dijelu džamije je 2004/2005. godine izvršeno oblaganje vanjskih zidova sedrenim pločama, pokrivanje kubbeta bakrom i postavljanje lustera. U periodu od 2010-2015. godine je građen i opreman objekat u kojem su u prizemlju dvije garaže, gasulhana i abdesthana, a na spratu mektebska učionica i divanhana. Iste godine je pokrenuta inicijativa kupovine zemljišta za izgradnju nove džamije. Zemljište je kupljeno u polju gdje je u posljednje vrijeme izgrađen veći broj kuća. Odmah po kupovini zemljišta Medžlis IZ-e Vitez je pokrenuo proceduru kod općinskih organa za izdavanje urbanističke i građevinske dozvole. Dozvolu još nismo dobili, ali se nadamo da ćemo je dobiti u skorije vrijeme. Džemat Vitez ima potrebu za još jednom džamijom jer je u posljednje vrijeme broj djece u mektebu Vitez sve veći, a petkom u vrijeme džuma-namaza džamija ne može primiti sve koji dođu na džumu. Bajram-namaz se zadnjih 15 godina klanja u džamiji i sali Vatrogasnog doma.
Napomenuo bih još da je prostirka u džamiji mijenjana nekoliko puta, a posljednji put 2017. godine kada su kupljeni do sada najkvalitetniji tepisi.
Imami Ahmed-agine džamije
Ko su sve bili imami i hatibi Ahmed-agine džamije teško je ustanoviti, jer ne postoji evidencija na osnovu koje bismo mogli otići u dalju prošlost. Po sjećanju starijih džematlija, a što je zabilježio Hasan-ef. Mujkić, imami i hatibi Ahmed-agine džamije prije Salih-ef. Patkovića za koga se zna da je bio imam ove džamije od 1926. godine su bili Hadži Ahmed-ef. Zukan i Ibrahim-ef. Arapčić.
Salih-ef. Patković
Salih-ef. Patković je rođen 1881. godine u Orahovici kod Zenice. Na mjesto imama, hatiba i muallima Ahmed-agine džamije i imama matičara je došao 1926. godine iz Travnika gdje je bio imam Hadži Ali-begove džamije. Salih-ef. je sa suprugom Sabom, rođenom Karajko, imao dva sina Muhameda i Hamdiju i kćerku Sevletu. Njegovi sinovi su ostali u Travniku, a kćerka Sevleta se udala za Zlotrg Hasana iz Viteza. Hasan i Sevleta su imali dvoje djece, sina Abdullaha i kćerku Fikretu. Salih-ef. je umro 1363. h.g. što odgovara 1944. godini. Ukopan je u haremu sa lijeve strane Ahmed-agine džamije u kojoj je sve do svoje smrti bio imam, hatib i muallim. Poslije smrti Salih-ef. imamsku dužnost je obavljao Rahman-ef. o kome nemamo podataka, vjerovatno zato što je bio kratko pa ga se ljudi slabo sjećaju.
Ragib-ef. Akif
Ragib-ef. Akif, sin Akifa, je rođen 22.12.1905. godine u Prištini. O njegovom kretanju u službi prije dolaska u Vitez se ništa ne zna. Na mjesto imama, hatiba i muallima Ahmed-agine džamije je došao 1946. godine. Bio je oženjen Zlotrg Fatimom iz Viteza, sestrom Zlotrg Hasana, a koji je bio zet Salih-ef. Patkovića. Ragib-ef. je sa suprugom Fatimom imao petero djece, tri sina: Muhameda, Abdurahmana i Aćifa, i dvije kćerke: Fethiju i Fetanetu. U Vitezu je sa porodicom živio i radio do 1959. godine kada odlazi za Tursku u Ankaru. Ragib-ef. i njegova supruga Fatima su umrli i ukopani u Ankari u Turskoj.
Hasan-ef. Mujkić
Hasan-ef. Mujkić je rođen 21.1.1923. godine u selu Orašac, Novi Travnik. Ocu mu je bilo ime Fehim, a majci Hajrija. Pošto mu je amidža Muharem-ef. završio medresu u Travniku njegova porodica je bila u prilici da više od ostalih mještana uči o vjeri i vjerski se obrazuje. Nije završio osnovnu školu, jer u to vrijeme nije bilo puno osnovnih škola. Najbliža osnovna škola je bila udaljena dva i po sata hoda. 1933. godine je upisao Elči Ibrahim-pašinu medresu u Travniku zajedno sa svojim amidžićem Abdullahom, sinom Muharem-ef., koji je od njega bio stariji tri godine. Kaže da je to za njega bilo veoma teško jer je uporedo morao pohađati medresu i ići na časove svjetovne nastave kako bi nadoknadio osnovno obrazovanje. Medresu je završio 1937. godine. Po završetku medrese, obzirom da je imao samo 14 godina, nije mogao zasnovati radni odnos. Bio je prinuđen da radi na poljoprivredi. U tome ga je zatekao i Drugi svjetski rat. Poslije rata je bilo teško zaposliti se kao imam, tako da je nastavio baviti se poljoprivredom sve do 1950. godine. Prvo zaposlenje Hasan-ef. bilo je 7.10.1950. godine u rodnom mjestu Orašac. Hasan-ef. je bio imam i muallim u Orašcu do 1959. godine. Nije poznato kada se oženio. Ono što možemo sa sigurnošću kazati jeste da je to bilo prije njegovog dolaska u Vitez. Bio je oženjen sa Džemila-hanumom iz Šenkovića kod Novog Travnika sa kojom je imao sina po imenu Fehim. Sin im je umro u ranom djetinjstvu, a poslije njega nisu više imali djece. Hasan-ef. je na mjesto imama, hatiba i muallima Ahmed-agine džamije u džematu Vitez došao 8.6.1959. godine.
Vremena u kojima su radili i djelovali imami prije njega su bila veoma teška, a posebno vrijeme poslije II svjetskog rata. To je vrijeme, kako ga nazivaju, rigidnog komunizma. Hasan-ef. je, također, radio i djelovao u, za imame, veoma teškom vremenu. Dolaskom u Vitez Hasan-ef. je vidio da će imati puno posla zbog stanja u kojem su bili džamija, mezarja, imamska kuća i još puno toga. Govoreći o Ahmed-aginoj džamiji spomenuli smo samo mali dio onoga što je u vrijeme Hasan-ef. urađeno.
Mezarja su bila zapuštana i sa slabom ili nikakvom ogradom. On kaže da je u mezarje oko džamije ulazila stoka (krave i ovce), a u mezarje kod crkve ulazile su i svinje. Akcija ograđivanja mezarja je pokrenuta i uspješno završena 1969. godine. U ovu akciju se uključila i Općina Vitez na čijem čelu je u to vrijeme bio pokojni Ivo Taraba.
Nakon ograđivanja i uređenja mezarja Hasan-ef. je pokrenuo akciju izgradnje gasulhane. Štala koja se nalazila u dvorištu stare imamske kuće je preuređena u gasulhanu. To je bila prva gasulhana na području općine Vitez. Obzirom da prostor između imamske kuće i harema džamije nije bio asfaltiran pokrenuta je akcija asfaltiranja. Džamijski odbor se obratio Skupštini općine Vitez za pomoć u realizaciji ovog projekta, a pozvao i džematlije da se uključe. Opoćina je obezbijedila 80 posto sredstava, a džemat 20 posto. Gasulhana i asfalt su urađeni 1973. godine.
U periodu od 1972. do 1980. godine je trajala akcija izgradnje mesdžida u Donjoj Večeriskoj. Naime, zahtjev je podnešen 1972. godine, a građevinska dozvola je data 1978. godine. Mesdžid je izgrađen i stavljen u funkciju 1980. godine. Hasan-ef. je zapisao da je u Donjoj Večeriskoj bio mesdžid još u vrijeme Stare Jugoslavije koji je poslije Drugog svjetskog rata nacionalizovan i nikada nije vraćen Islamskoj zajednici.
Izgradnja imamske kuće
Stara imamska kuća je sagrađena 1934. godine. U prizemlju je bio mekteb, a na spratu imamski stan. Poslije II svjetskog rata mekteb, tj. prvi sprat kuće je nacionalizovan. U početku je to bilo za potrebe osnovne škole do 1960. godine, a kasnije je prostor korišten za razne svrhe: za kurs šivenja, prodavnica bijele tehnike, magacin alkoholnih pića, itd. Početkom 70-ih godina Džamijski odbor je podnio zahtjev da se prvi sprat imamske kuće denacionalizuje i vrati u vlasništvo Islamske zajednice. U zahtjevu je navedeno da je kuća stara i zapuštena i da je namjera Džamijskog odbora srušiti je i na istom mjestu graditi novu imamsku kuću sa mektebskom učionicom, abdesthanom i kancelarijom u prizemlju.
Skupština Općine je nakon 10 godina čekanja udovoljila zahtjevu Džamijskog odbora. Pošto su izvršene sve pripreme, sa izgradnjom nove imamske kuće se počelo 4. aprila 1980. godine. Izgradnja imamske kuće je trajala 6 godina, a imamski stan je stavljen u funkciju sa dolaskom Omer-ef. Meštrovca na mjesto imama, hatiba i muallima Ahmed-agine džamije u džematu Vitez 1988. godine. Potporni zid i ograda oko imamske kuće su urađeni 1983. godine. Hasan-ef. je još zabilježio da je Ahmed-agina džamija kada je on došao u Vitez imala 120 dunuma vakufske zemlje. Opisao je kako se odvijalo oduzimanje vakufske, i ne samo vakufske zemlje (nacionalizacija, eksproprijacija, arondacija). Nemamo vremena da o tome detaljnjije govorimo, ali moramo kazati da je više od 50 posto vakufske zemlje oduzeto.
Hasan-ef. je otišao u penziju 4.1.1988. godine. Dvije godine po odlasku u penziju 1990. godine je obavio petu islamsku dužnost, hadždž. Kao penzioner bio je angažovan kao muallim u Donjoj Večeriskoj i kao hatib u Ahmićima. U početku agresije na BiH 1992. godine je bio član «Merhameta«. Kada je u toku rata rahmetli Adem Jelašković upitao Hasan-ef. kako je uspio realizovati toliko akcija, Hasan-ef. je rekao da je to zahvaljujući prije svega Allahu, dž.š., a potom džematlijama koji su, ponekad i negodovali, ali ipak davali svoje priloge i učestvovali prema svojim mogućnostimaa. Na pitanje kako je biti u ulozi onoga koji vrši raspodjelu humanitarne pomoći, misleći na »Merhamet«, Hasan-ef. je rekao da je teže dijeliti nego prikupljati.
O svom poznanstvu, prijateljstvu i saradnji sa Hasan-ef. bih mogao govoriti mnogo više od onoga što sam do sada kazao. Hasan-ef. sam doživljavao kao starijeg kolegu, a mnogo više kao istinskog prijatelja. Poznato vam je da je Hasan-ef. posljednje dvije godine svoga života proveo kod bliže rodbine i u Domu penzionera u Travniku gdje je i umro 17.8.2010. godine. Dženaza Hasan-ef. je bila 18.8.2010. godine, a predvodio ju je izaslanik reisu-l-uleme mr. Muharem-ef. Omerdić. Ukopan je u haremu Ahmed-agine džamije pored svoje hanume rahmetli Džemile, što je bila njegova želja. U blizini njihovih kabura nalazi se i kabur njegove majke Hajrije. Za života je u dogovoru sa bratom i sestrom svoju kuću u Vitezu koju je gradio vlastitim sredstvima uvakufio za potrebe džemata Vitez. Još samo da kažem ono na što je rahmetli Hasan-ef. bio ponosan jeste Zlatna plaketa Općine Vitez za širenje duha vjerske i nacionalne tolerancije među ljudima.
Omer-ef. Meštrovac
Omer-ef. Meštrovac, sin Džemala i Zulejhe, je rođen 1.7.1957. godine u mjestu Lendići, općina Jajce. Osnovno obrazovanje je stekao u rodnom mjestu, a potom upisao Gazi Husrev-begovu medresu koju je završio 1979. godine. Iste godine je upisao redovni studij na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu na kojem je apsolvirao 1983. godine, a diplomirao i time stekao zvanje profesora islamskih nauka 1985. godine. Po završetku studija, Omer-ef. je odslužio vojni rok, a zatim se zaposlio na mjesto prvog imama Bajrakli džamije u Beogradu gdje je ostao do augusta 1988. godine. Narednih sedam godina, od 1988-1995. godine je bio imam, hatib i muallim Ahmed-agine džamije u džematu Vitez. Oženjen je Nasira-hanumom i ima troje djece, sina Muhameda i kćerke Eminu i Esmu. U periodu od 16. aprila 1993. godine do 25. februara 1994. godine je sa porodicom (ženom, djecom i roditeljima) preživio totalno okruženje. Čuo sam od mnogih da se u tom teškom vremenu ponio hrabro i odlučno. Jednom mi je rekao da je imao priliku i da mu je nuđeno da izađe sa porodicom i da je on to odbio. Kad sam ga upitao kako, ko mu je to mogao ponuditi, rekao mi je da se radi o jednom oficiru UNPROFOR-a. Riješenjem Rijaseta IZ-e 1995. godine postavljen je na mjesto glavnog imama MIZ-e, tadašnjeg Odbora IZ-e Travnik, obnašajući ujedno i dužnost profesora na predmetu Ahlak u Elči Ibrahim-pašinoj medresi u Travniku kao spoljni saradnik. Trenutno živi na Docu kod Travnika i radi kao redovni profesor u Elči Ibrahim-pašinoj medresi na predmetima Ahlak i Tefsir.
Mihnet ef. Mehmedović
Mihnet-ef. Mehmedović, sin Emina i Vasve, je rođen 18.6.1961. godine u mjestu Kopice, općina Maglaj. Osnovnu školu je završio 1976. godine u Novom Šeheru. Iste godine je upisao Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, koju je završio 1981. godine. Odmah po završetku medrese se zaposlio u džemat Brnjic kod Kaknja koji je u to vrijeme pripadao Odboru IZ-e Zenica. U Brnjicu ostaje osam mjeseci do odlaska na odsluženje vojnog roka. Po odsluženju vojnog roka zasniva radni odnos u džematu Preočica Odbor IZ-e Travnik i to od 1. marta 1983. godine. U Preočici ostaje do kraja augusta 1985. godine, a zatim prelazi u džemat Slimena gdje ostaje nepunih deset godina. 1. jula 1995. godine prelazi u džemat Vitez na mjesto imama, hatiba i muallima Ahmed-agine džamije. Na tom mjestu se i danas nalazi, a u međuvremenu je obnašao i funkciju glavnog imama MIZ-e Vitez nepunih 20 godina. Mihnet ef. je oženjen Sejada-hanumom, kćerkom rahmetli Šehić Hamdije i Hate iz Viteza. Ima dvoje djece, kćerku Aminu i sina Ahmeda, koji su odrasli i zasnovali svoje porodice. Dobitnik je javnog priznanja općine Vitez za 2019. godinu Plaketa općine Vitez za doprinos u procesu pomirenja i jačanja međureligijskog dijaloga kroz sardanju sa Katoličkom crkvom, te razvoju društvenih aktivnosti.
Omer-ef. Sikira
Omer-ef. Sikira, sin Sejida i Emine, je rođen 1974. godine u Kaknju. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu 1989. godine. Iste godine je upisao Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu koju završava 1994. godine. Po završetku medrese upisuje Islamsku pedagošku akademiju u Zenici koju završava 1997. godine. Prvo zaposlenje Omer-ef. je bilo u OIZ-e Kakanj u džematu Papratnica, koji je ujedno i njegovo rodno mjesto. U Papratnici obavlja dužnost imama, hatiba i muallima do diplomiranja na IPA 1997. godine. Po završetku Akademije odlazi na studije u Saudijsku Arabiju gdje završava Arapski jezik, a potom upisuje Pedagoški fakultet, odsijek za islamske nauke Univerziteta »Kralj Saud« u Rijadu. Za vrijeme studija se oženio Sadžida-hanumom, kćerkom Asima i Feride Ribo iz Viteza sa kojom ima troje djece, sina Muhameda i kćerke Eminu i Adnu. Po završetku fakulteta vraća se u BiH i zapošljava 1.10.2003. godine u MIZ Vitez kao imam, hatib i muallim u džematu Počulica. 1.10.2007. godine prelazi na mjesto imama, hatiba i muallima Ahmed-agine džamije i tu dužnost obavlja zajedno sa Mihnet-ef. Mehmedovićem. Rješenjem Rijaseta IZ-e od 15.9.2015. godine Omer-ef. je postavljen na dužnost glavnog imama MIZ-e Vitez.
U Vitezu, 29.10.2020. Mihnet-ef. Mehmedović
