U petak 22. januara 2021. godine hatib u Ratnoj džamiji na Igmanu bio je Nesib-ef. Hadžić, glavni imam Oružanih snaga Bosne i Hercegovine i predsjednik Udruženja ilmijje IZ u BiH. Njegovu hutbu Vam prenosimo u cijelosti.
Svjedočimo da je samo Allah Bog, jedan i jedini, Kojem ravnog nema, i svjedočimo da je vjerovjesnik Muhammed a.s., Allahov poslanik. Zahvala pripada Uzvišenom Allahu. On je taj koji Gospodari životom i smrti, Zemljom i svim svjetovima, onim što vidimo i ne vidimo. On je hvale Jedini dostojan. Salavat i selam na našeg poslanika Muhameda, a.s., našeg Mustafu, ružu našu mirisnu. Selam na njegovu čestitu porodicu, ashabe i tabi’ine, na naše plemiće, bosanske šehide i sve šehide koji su branili svoj muslimanski toprak i umet. Salavat i selam na cijeli ummet poslanika Muhameda, a.s.
Draga i poštovana braćo!
Kako to kao najbolji umet koji je postojao, mi muslimani smo zapali u stanju u kojem jesmo u Svijetu i u Bosni i Hercegovini. Gdje je naše jedinstvo, gdje je snaga koju treba da crpimo iz naše iskrene vjere. Kako smo zapali u ovo stanje očaja, apatije i nezadovoljstva. Gdje su naši autoriteti koji crpe svoju mudrost iz svoje vjere u srcu. Jedno je sigurno, stanje u kojem se mi nalazimo neće se samo promjeniti niti će nam od Uzvišenog Allaha doći novo znanje nova poruka niti poslanik.
Uzvišeni Allah je poslao Kur’an, Uputu i Poslanika, a.s., i odnosno njegovu praksu. Sa Muhamedom, a.s., i Kur’anom Časnim, Uzvišeni Allah je završio svoj govor ljudima. Pouku iz Kur’ana Časnog i hadisa odnosno prakse poslanika Muhameda, a.s., moramo uzimati stalno, i danju i noći i u teškoći i u blagostanju.
Muhamed, a.s., kao Poslanik, ahiri-zemana, kazao ja: “Ja i Sudnji dan smo poput dva prsta.” i to je potvrda ahiri-zemanskog vremena. U ovom vremenu, u kojem imamo svega dovoljno ali najmanje vremena, moramo se zapitati kao sljedbenici Knjige Časne, oni kojima je prva objava znanje, jesmo li mi nosioci progresa, nauke i tehnologije, jesmo li pravi namjesnici Allahovi na zemlji, mi konkretno u svojoj Domovini. Kako to da svi u našem okruženju jasno pokazuju nepoštivanje,ikako to da kao nosioci istine u svom okruženju smo na margini društvenih, političkih i ekonomskih dešavanja, a da ne govorimo o stanju muslimana u svijetu, patnjama i poniženjima koja doživljavamo i vidimo.
U Sunenu Ebu Davuda naveden je hadis od Sevbana, r.a., da je rekao Allahov Poslanik, a.s: „Gotovo da je došlo vrijeme da se narodi okupe oko vas, kao što se gladne izjelice okupe oko sofre. Pa reče neko: Je li to zbog naše malobrojnosti toga dana? Reče: Naprotiv, vi ćete toga dana biti mnogobrojni, međutim, bićete pjena, poput pjene koju nosi potok; Allah će iz prsa vašeg neprijatelja zasigurno istrgnuti strahopoštovanje prema vama, a ubaciće u vaša srca el-vehn. Pa neko reče o Allahov Poslaniče: Šta je el-vehn? Odgovori: Ljubav prema dunjaluku i preziranje smrti.“ Jesu li se neprijatelji okupili oko nas gladni ove naše zemlje i naše krvi. Nemaju strahopoštovanje prema nama.
Jesmo li kao pjena koju nosi potok, mi muslimani u Bosni i Hercegovini, koji smo velika iskušenja preživjeli, na nama se može uraditi doktrina nauke o Genocidu. Prisjetimo se na trenutak samo koliko puta smo istrebljivni koa zamorci. Šta nam se još treba desiti pa da pameti dođemo da se osvijestimo i da u svoje živote principe iskrene vjere vratimo.
Kako bi rekao jedan naš bosanskohercegovački pisac i mislilac, nešto nije u redu, ne ide ovo na dobro: “Ili radimo što ne treba ili ne radimo što bi trebali raditi. Volimo što ne treba voljeti ili ne volimo ono što treba da volimo.”
Muslimani su, zbog svoje privrženosti vjeri, imali blagodati Uzvišenog Allaha koje su postepeno gubili. A stara poslovica kaže: “Ako imaš medalju blagodati, veži je lancem zahvalnosti.”
Mi nismo od Boga darovane blagodati vezali lancem zahvalnosti pa smo to negdje izgubili i zapali u stanje vehna, apatije i očaja. Znamo spominjati Ibn Sinu, Arebija, Farabija, Ibn Rušda, El Havarizmija i druge, Velike vezire Sokoloviće, Korkute, Đoze i Čauševiće i to je sve. Što bi jedan efendija kazao sve što nam zemlja je uzela sebi. Mi smo još na zemlji ali nema Ibn Sine, Đoze niti Serdarevića i drugih koje u slabosti spominjemo. A opet ništa ne činimo na vlastitom planu da sami iziđemo iz ovog stanja. Niko nas neće izvesti osim da se promijenimo i zadobijemo svojim postupcima milost Uzvišenog Allaha da vrati iskrenu vjeru a izbaci vehn iz naših srca.
ŠTA NAM JE SADA RADITI?
Uzvišeni Allah kaže u Kur’anu: “Allah neće promjeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promjeni sebe.” (11, Er Raad) Znači moramo se mijenjati. Kako se mijenja narod? Narod se ne mijenja čarobnim štapićem nego se mijenja svaki pojedinac.
Većina tradicionalnih mufesira ovaj ajet tumači u značenju 53. ajeta sure El Enfal: “To je zato što Allah neće lišiti blagostanja narod kome ga je podario – sve dok se on sam ne promjeni.“
Medutim, savremeni mufesiri ukazuju da se i stanje iz lošeg neće promjeniti na bolje, dok se narod ne promjeni i ne vrati vjeri i zahvalnosti. Prema savremenim tefsirima promjene iz lošeg na dobro moraju biti i duhovne i fizičke, moraju se desiti unutra i vani, u ibadetima i djelima. Imajući u vidu da još traje dekadencija u kojoj se nalazimo od 12. stoljeca, promjena treba biti na bolje, kako bi ponovo došli do blagodati koje smo imali od Milostivog Gospodara.
KAKO SE MIJENJA UMMET?
Koja je definicija promjne na bolje? Pa Uzvišeni Allah upravo u suri Vrijeme ukazuje koje to osobine treba imati da zadobiješ blagodati a ne da budeš na gubitku.
Kada bi smo se istinski vratili svojoj vjeri i kada bi u sebi razvili četiri pravila o kojima govori sura el-Asr: vjerovanje, činjenje dobra, ustrajanje na istini i strpljivost; ne bi bili u stanju vehna i očaja.
Život nam prolazi u tri dana. Dan koji je prosao, dan koji je danas i dan koji dolazi. Ono što je prošlo ne možemo mijenjati ali možemo mijenjati danas i možda s tim od danas uticati na sutra.
Rađamo se ne donoseći ništa, umiremo ne odnoseći ništa a izmedu toga se svađamo i cijeli život trošimo da bi nešto posjedovali. Pa zar nismo od onih koji vole dunjaluk a preziru smrt.
NA KRAJU
Mahmud Šeltuta, profesora i rektora Univerziteta Al Azhar, jedan hrišćanski novinar, uporedivši kršćanstvo i Zapadu sa islamom i Istokom, upitao je: “Vi tvrdite da imate progresivnu religiju! Zašto su onda muslimanske zemlje zaostale? A zapadne zemlje za koje tvrdite da su u vjerskoj zabludi i da im vjera nije ispravna, su napredne?” Profesor Šeltut je odgovorio: “Kada ste vi napustili vašu religiju (koja vas je držala u zabludi) postali ste napredni, a mi kada smo napustili našu vjeru islam, mi smo tada počeli nazadovati.”
Kada mi u Bosni i Hercegovini budemo: iskreno vjerovali, radili dobra djela i u tome se natjecali, govorili samo istinu i preporučivali istinu a u teškoćama bili strpljivi i strpljivost preporučivali, tada bi naši neprijatelji u svojim srcima imali strah i postovanje prema nama. Naša srca bi tada bila ispunjena iskrenom vjerom i snagom koju Gospodr daruje, a ne vehnom – ljubavlju prema dunjaluku i preziranjem smrti, a smrt je put koji vodi na mjesto susreta sa Gospodarem Milostivim.
Ovaj svijet je istinska Sirat ćuprija, a na onom svijetu je to simbolika onoga što kako smo prešli ovu Sirat ćupriju.
Oni koji nisu zadovoljni sa nama kao muslimanima, a ima ih to nam Kur’an Časni kaže, neće nas poštovati zato što smo fini, dobri, mirni, raspjevani i nasmijani. Poštovat će nas samo ako smo jaki, čvrsti, obrazovani, ekonomski neovisni i stabilni. A naša snaga i naša stabilnost se temelji na iskrenoj vjeri i predanosti Kako Kur’an časni kaže: “Reci: Zaista klanjanje moje i moj obred i moj život i moja smrt pripadaju Allahu.”(El-En’am, 162.)
Molim Uzvišenog Allaha da nam pomogne na putu izlaska iz stanja u kojem se nalazimo i da ne budemo na gubitku. Da nas pomogne da budemo oni koji iskreno vjeruju, rade doba djela, preporučuju istinu i sabur.
(sarajevskimedzlis.ba)
