U subotu 27. augusta 2022. godine u Krpeljićima kod Travnika obavljena je dženaza rahmetli hadži Halim-ef. Grabusu, penzionisanom imamu džemata Orašac, MIZ Novi Travnik. Na početku se obratio mjesni imam džemata Krpeljići, zatim i predsjednik Skupštine Udruženja ilmijje, Nijaz-ef. Duzan, a po želji i vasijjetu hodže Halim-ef, dženazu je predvodio njegov učenik i nasljednik u džematu, Mirza-ef. Buljubašić, koji je poručio kako hodža Halim nije bio samo imam, nego i roditelj, prijatelj i učitelj.
Imami sa područja MIZ Novi Travnik, na čelu sa glavnim imamom Salih-ef. Zukićem, su proučili hatmu efendiji Halimu, koju su i predali pred ikindiju-namaz.
Mnogi su taj dan posvjedočili kako je rahmetli Halim ef. bio blag i dobar insan te vrijedan imam. Molimo Uzvišenog Gospodara da ga učini stanovnikom Dženneta u društvu sa poslanicima, šehidima i odabranim robovima, a njegovoj porodici, Allah sabura da podari.
U nastavku Vas podsjećamo na tekst koji je krajem prošle godine napisao Mirza ef. Buljubašić, imam džemata Orašac – MIZ Novi Travnik, a u kojem on govori o životu i djelu rahmetli Halim ef. Grabusa.
“U mjesecu aprilu 2013. godine, penzionisan je moj učitelj, odgajatelj, efendija i moj hodža, Halim ef. Grabus. Halim ef. je, uz Ređu ef. Sarajlića, imam sa najdužim radnim stažom na području MIZ Novi Travnik. Naime, čitav svoj radni vijek proveo je u mom selu, u džematu Orašac, kod Novog Travnika. Nepune četrdeset i dvije godine bio je hodža ovoga džemata. Davne 1972. godine stupio je na dužnost imama, hatiba i muallima u selu Orašac, tada Odbor islamske zajednice Travnik, jer je tek 1995. godine formiran Medžlis IZ Novi Travnik. Prije zvaničnog dolaska, Halim ef. je bio softa u ovom džematu. Dopao se ljudima i nakon završetka izgradnje džamije i njenog svečanog otvorenja 1972. godine, biva postavljen za njenog prvog imama i tu ostaje sve do augusta 2014. godine.
Halim ef. je rođen u selu Krpeljići kod Travnika 10.01.1950. godine. Osnovnu školu završava u Gučoj Gori, a petogodišnju Gazi Husrev – begovu medresu u Sarajevu 1970. godine. Njegovim dolaskom u Orašac, ovo mjesto je postalo nadaleko poznato. Bio je prepoznatljiv po prvim organizovanim hatmama na ovom području. Tome svjedoče i džematlije drugih džemata koji su dolazili na hatme u Orašac i divili se znanju koje su pokazivala djeca, učenici efendije Halima. Učio je djecu na dva mjesta: Orašac i Bistro, a kasnije i u Novoj Opari. Hiljade djece prošlo je kroz njegov mekteb. Znao je učiti po stotinu pedeset polaznika u jednoj mektebskoj godini. Vrijeme je provodio u mektebu, u zimskom periodu, od osam ujutro do jacije učeći djecu onome što je najvrijednije na dunjaluku, a to je vjera i njeni propisi.
Djeca mog efendije bila su najbolja na mektebskim takmičenjima. Od prvog poslijeratnog mektebskog takmičenja koje je održano 1996. godine pa sve do penzionisanja Halim ef. (2013. godine), njegovi učenici su bili uvijek među prva tri mjesta, a često bi osvojila i sva tri mjesta pojedinačno. Sjećam se, kolege imami bi govorile da, dok je Halima mi se nemamo čemu nadati, on dovodi najbolju djecu. Pored takmičenja na nivou medžlisa, redovno je osvajao i zapažena mjesta na drugim nivoima, i to prva na nivou muftiluka. Kruna svega ovoga je bila ta, kada je sa svojim učenikom Azizom Skopljakom, sada imamom u džematu Pečuj MIZ N. Travnik osvojio prvo mjesto na nivou Rijaseta iz testa općeg znanja. Pošto sam bio njegov učenik, kod efendije se moralo učiti i raditi. Posebno je bio oštar i kritičan kad su u pitanju bile sure, namazi i šarti. To si morao znati u pola noći. Nije bilo učenika, a da praktično pred hodžom nije namaz obavio ili abdestio.
Prisutan je bio svugdje. Sa džematlijama je dijelio i radost i tugu. Bio im je utjeha i oslonac. Nikada nikoga nije vratio, a da mu nije pomogao ili bar savjet dao. Dosta njegovih učenika je prošlo kroz bosanskohercegovačke medrese, i oni su danas dobri imami, vjeroučitelji, inžinjeri i drugi korisni radnici i službenici. S obzirom da nikako nije imao vlastiti automobil poslije rata, više desetina godina je pješke odlazio na punkt Bistro (oko četrdeset minuta hoda) da bi učio djecu, bez obzira na vrijeme i okolnosti. Prtio je snijeg do pasa, ali iz mekteba nije izostajao. U selu je bio autoritet, u društvu i zajednici osoba od povjerenja i koristi. Nikad nije ni pomislio da napusti Orašac iako je imao prilike za to. Svakome je prilazio sa iskrenošću i kao roditelj savjete i upute davao. Među kolegama imamima slovio je kao dobar hodža, pedagog i učitelj. Bio je poštovan i cijenjen od strane imama. Među prvima u našem gradu je bio osnivač SDA stranke. U dva navrata je bio i njihov vijećnik u općini. Zbog nedostatka kadra, poslije rata je predavao i vjeronauku u nižim razredima osnovne škole u Opari. Rat je proveo sa nama, tješeći ucviljene roditelje, kad im evlad pogine, i hrabreći svoje džematlije da će nas i Bosne biti, ako Bog da, do kijametskog dana.
Mudro i lijepo je hutbe kazivao i vazove ramazanske i drugim prilikama držao. Bio je pedantan i uredan imam. Vodio je računa o svakom segmentu imamskog poziva. Nama, mlađim kolegama je govorio da pazimo kako se ponašamo i šta radimo, te da se na našoj ahmediji trun vidi. Koliko su ga džematlije voljele, cijenile i poštovale govori i činjenica da je nakon rješenja o penzionisanju, ostao još honorarno da radi kao imam skoro dvije godine. Od strane Ilmijje nagrađen je odlaskom na hadž 2010. godine. Meni kao njegovom učeniku, a kasnije i nasljedniku u džematu pripala je čast da mu proučim ikrar dovu. U mjesecu augustu, 2014. godine pripremljen je i organizovan mevlud i svečani ispraćaj efendije Halima iz Orašca. Džamija je bila mala da primi sve one koji su došli da svog hodžu isprate onako kako to ulemi i velikanima dolikuje. Potekle su mnoge suze, kako od efendije tako i od prisutnih. Od prisutnih je halala tražio, a on je svima halalio. Otišao je iz Orašca nakon četrdeset i nešto godina, tješeći samog sebe da će se navići gdje god da bude. A da li je stvarno tako, to mi njemu bliski znamo.
Danas efendija živi sa svojom hanumom, a našom hodžinicom Šemsom, na Docu kod Travnika. Imaju dva sina, Ermina i Adnana koji već imaju svoje porodice. Narušenog je zdravlja i on i njegova efendinica, ali su opet Bogu zahvalni na svemu. Živi od svoje skromne penzije, one zagarantovane u iznosu od 478 KM.
Na kraju želim da spomenem hodžinu ljubav prema fudbalu. Od djetinjstva pa sve do penzije fudbal je bio njegov hobi. O tome govori i činjenica da mu je prilikom dolaska na službu u Orašac ponuđeno od tadašnje vlasti da napusti službu i igra za NK Bratstvo iz Novog Travnika, a zauzvrat bi dobio stan u gradu i duplo veću platu nego u džematu. Halim ef. na to nije pristao, jer mu je bila draža ahmedija od lopte. Sa omladinom je od početka igrao turnire i tako ih okupljao i zbog toga je bio predmetom o kojem se razgovaralo na sjednicama Centralnog komiteta. Jednom mi je govorio kako mu je jedan musliman prišao i rekao: ”Efendija, danas smo o tebi raspravljali. Optužen si da omladinu okupljaš. Ali zahvali se jednom Srbinu iz Lisca koji je ustao i rekao, da to nije ništa nacionalno, da i on igra sa vama. On te spasio.”
Ahmedija mog efendije je ostala čista, bijela i neuprljana. Kad bih mogao govoriti, pitam se šta bih kazao? Meni je čast i dika da sam ovakvog učitelja i hodžu imao. Ponosim se time. Činim dovu Uzvišenom Bogu da mog efendiju poživi još u rahatluku i zadovoljstvu sa njegovom hanumom i porodicom.”
